.jpg)
Salzburg će vas šarmirati sto posto! Posebno u ovo adventsko vrijeme. Salzburg je grad taman po mjeri čovjeka, sa svojim starim kućama, sav od crkava i dvoraca, uskih uličica i malih kafeterija, tamo negdje iza Alpa na sjeveru Austrije, tek desetak kilometara od granice s Njemačkom, ima nešto mediteransko u štihu, životu, ritmu. To je rodni grad Mozarta, u obližnjem selu Arnsdorfu je rođena najpopularnija božićna pjesma na svijetu "Tiha noć, sveta noć", u gradu je i najstariji restoran na svijetu, pa jedna od najpoznatijih i najstarijih europskih kavana "Tomasseli"… priče su ovdje stare, zanimljive, a tek malo poznate.
Nigdje se Advent ne živi tako sto posto u cijelom gradu i njegovoj okolici kao u Salzburgu. Odjednom je cijeli grad bio u božićnim sajmovima, bilo ih je svuda, domaći su se odjenuli u svoju tradicionalnu odjeću, na koju su jako ponosni, i krenuli u šetnje, na mise, na koncerte, po sajmovima. Motom na koji to kod nas recimo rade stari Dubrovčani, Trogirani… Pun grad svijeta, što domaćih, što turista.
Salzburg je jak katolički grad kao malo koji. Zašto? U njemu su oduvijek vladali samo nadbiskupi. Grad je bio prijestolnica neovisne crkvene kneževine cijelih 500 godina, sve do Napoleonova osvajanja. Tek nakon Napoleona, pa kratke francuske i bavarske uprave, 1815. godine pripao je Austriji. I tada je grad, pod nadbiskupskom palicom oduvijek bogat od rudnika soli i zlata u obližnjim Alpama, postao najsiromašniji dio Austrije, iz njega je tijekom tog burnog ratnog vremena ukradeno sve što nije bilo zakovano, čut ćete po gradu.
Tako su adventska događanja i sve što ih prati stoljetna navika Salzburžana. Bili smo s njima na adventskom koncertu u katedrali u kojoj je kršten Mozart, koji je kasnije u njoj i svirao i skladao. Potom na terasi katedrale gdje je, večernjoj kiši usprkos, svirala tradicionalna trubačka glazba, idućeg dana u kazalištu na adventskoj predstavi koja se tradicionalno izvodi u ove dane, glumci i pjevači su amateri i izvanredni su, sve je došla snimati televizija, parking pred dvoranom je bio zatrpan autobusima koji su odasvud dovezli gledatelje na koncert. Puno je glazbe, vjere i naročito tradicije u adventsko vrijeme u Salzburgu. Trgovine u centru grada prodaju kuglice za božićno drvce, figurice, ukrasiće i sve što biste poželjeli za Božić i Uskrs. I te butigice u starom dijelu grada, kažu nam, rade uvijek, cijele godine u njima možete kupovati kuglice za božićnu jelku i sve ostalo za vjerske blagdane.
Ali Salzburg za sebe priznaje samo crvene kuglice. Sve jelke u gradu i okolici okićene su samo crvenim kuglicama, i tako je svake godine. Na prvom božićnom sajmu koji smo obišli, u parku dvorca Hellbrunn, koji je inače poznat kao ljetna destinacija po svojim igrama s vodoskocima i vodom, mnoštvo je jelki okićenih crvenim kuglicama. Točno 850 božićnih drvaca i oko 11.400 crvenih kuglica na njima. Padala je kiša, a mlade obitelji s djecom su šetale među štandovima i sve do jezerca s krampusima.
Nigdje nisam vidjela toliko krampusa kao u Salzburgu. Svetog Nikolu ćete vidjeti tek rijetko, tu i tamo, ali krampusi su svuda, a navečer po restoranima grupe momaka maskiranih u stvarno strašne krampuse šetaju između stolova, prepadaju goste grleći ih, smrznete se od tih zagrljaja.
Veliki Božićni sajam je i u centru grada, i oko dvorca Mirabell (gdje je jedan od najljepših europskih baroknih vrtova u kome su snimane scene iz filma "Moje pjesme, moji snovi"), i na tvrđavi Hohensalzburg iznad grada, i… Svuda se pije kuhano vino, jedu kobasice, sitno šopingira (a nije da je jeftino, jedna kuglica za jelku je i do 20 eura). Stara tvrđava Hohensalzburg nad gradom je jedno od najposjećenijih mjesta. Do nje se na visinu od 125 metara stiže uspinjačom iz centra grada za 45 sekundi. I vrijedi. Odozgo prekrasan pogled na cijeli Salzburg, rijeku Salzach (Slanu rijeku) koja vijuga kroz središte grada, Alpe, brojne dvorce. Koliko dvoraca ima u Salzburgu i okolici, pitam. Nitko to ne zna, vele mi domaći.
Salzburg je nekad živio od obližnjih rudnika soli, zlata, srebra i bakra. "Alpe su bogate tim rudama, još uvijek imamo rudnike, samo nisu više u funkciji", kažu Salzburžani. Od čega danas živi Salzburg? Od turizma, vele. Kao i mi. I turisti im pomalo idu na živce, kažu. Kao i nama. Salzburg je danas najbogatija pokrajina Austrije. Ima drugi po veličini aerodrom u Austriji, željezničku stanicu, autoput, pa tako i puno dnevnih turista.
– Kako je Salzburg turistički grad imamo jako puno sezonskih radnika, ali zbog visokih cijena ne mogu si priuštiti stanovanje ovdje, pa ih jako puno živi preko granice, u obližnjoj Njemačkoj. Veze su dobre, autobusne i željezničke, tamo ste za 20 minuta. I inače ljudi iz Salzburga idu kupovati preko granice u Njemačku, jer je tamo sve puno jeftinije, nevjerojatne su razlike u cijenama recimo ovdašnjeg i tamošnjeg dm-a ili Kauflanda. Mi domaći ne idemo kupovati u centar grada, to je za turiste, tu je sve puno skuplje, a mora i biti jer stanarine su ovdje visoke i to se odražava na cijenama – čujem usput.
U ovom bogatom gradu ima i prosjaka, uglavnom cigana. Ne previše, ali ih ima. Otkud prosjaci? "Ima ih od kada smo u Europskoj uniji. Prije ih nije bilo. Ovdje se od prosjačenja zarađuje bolje nego kod vas", pomireno će ovdašnji stanovnici.
Vode nas u centru grada do javne slavine. Ispod nje je jurio pravi vrtlog vode, a jedna djevojka je taman punila bocu.
– Cijeli Salzburg pije vodu iz slavine, odličnu nekloriranu vodu, koja dolazi iz podzemlja Alpa. Takvu vodu svi imamo doma, a i kad vam treba na ulici dođete ovdje i natočite si s javne slavine. To je voda s planina koja prolazi kroz vapnenačke stijene, i ta voda nema nikakve veze s rijekom Salzah, voda u Salzburgu nije klorirana zato što za to nema potrebe.
Doznajemo i da je Salzburg oduvijek bio i grad piva. U Mozartovo vrijeme u gradu je bilo 13 pivovara, danas ih je samo tri. Obišli smo jednu i ručali u njezinom restoranu "Stiegelkeller". "Stiegl" iz pivovare u Salzburgu je jedno od najpoznatijih piva u Austriji i stvarno je odlično. A zašto je u Mozartovo vrijeme bilo toliko puno pivovara u gradu? Evo objašnjenja: "Tada je jedan salzburški nadbiskup rekao da svatko tko ima restoran mora raditi svoje pivo, ako ga ne pravi onda ga mora kupiti, i mora ga kupiti baš od njega – nadbiskupa, što je naravno bilo skuplje. Tako su oni odlučili imati svoje pivo i samo u jednoj maloj, uskoj gradskoj ulici bile su tri, četiri pivovare."
Stari znak pivovare ugledali smo usred grada na pročelju – Radisson blue hotela. Odličan vodič Igor, Karlovčanin koji već 20 godina živi u Salzburgu, objašnjava nam s osmijehom:
"Iako je hotel Radisson tu, stari znak pivovare je ostao. Svi su ti stari znakovi po gradu ostali gdje su bili, jer Salzburg je pod zaštitom UNESCO-a i pravila se moraju poštovati. I kad imate trgovinu ili restoran, bila to Zara ili McDonald‘s ili bilo što, ne možete staviti što hoćete nego što morate. Isto tako, ako ste vlasnik zgrade ne možete je obojiti kako hoćete, ovdje nećete vidjeti kao kod nas satelitske antene, klima-uređaje, ni plastične prozore na starim fasadama. Ovdje za to postoji policija i ako vide neku šutu onda se ide vidjeti što se to radi."
A navečer nećete vidjeti puno svjetla iza prozora u centru grada. U starom dijelu grada živi samo oko četiri tisuće stanovnika. Zašto?
– Stari Salzburg izgleda atraktivno, ali život u njemu to baš i nije. Nikad nema sunca u uskim srednjovjekovnim uličicama, preko vikenda je ovdje krkljanac od turista, problem je kako parkirati, kako voziti, kako ići u kupovinu… Puno ovih visokih kuća je iz 13., 14. ili 15. stoljeća i nemaju lift. Tako da su ovdje liječničke ordinacije, odvjetnici, trgovine, kafići, restorani, jako malo ljudi živi u centru…
Kažu šest i pol milijuna dnevnih turista godišnje ima Salzburg, ali nije to ni zbog njegovih dvoraca, ni neupitna šarma, ni zavodljivih ulica, ni nadbiskupa, ni povijesti. Turistička krila grada nosi Mozart, koji se u ovom gradu rodio. I skoro sve na čemu se misli zaraditi ovdje nosi njegovo ime. Ime Mozart nosi salzburški aerodrom, čuvene Mozart kugle, postoji i Mozart jogurt i Mozart tjestenina i čaj, sve na čemu piše Mozart se bolje prodaje. Tako je i ovih dana Adventa, kada posebno dobro idu kuglice za jelku s likom Mozarta.
A nisu se Salzburg i Mozart za njegova života baš puno voljeli.
Impresivna skulptura Mozarta je usred grada, preko puta kuće u kojoj se rodio 27. siječnja 1756. godine. Ta kuća je danas njegov muzej, a i trg nosi njegovo ime. Sliči li statua Mozarta na Mozarta, pitam. Ovdašnji kažu: "Ne baš, nije to baš onako kako je Mozart izgledao. Kažu da je Mozart bio prilično mali, imao je velik nos i loš ten, pa se uvijek portretirao samo iz profila. Ali kad je Mozart postao popularan i profitabilan, onda su mu napravili statuu kao kakvom generalu. Mozartova skulptura je napravljena i postavljena ovdje preko puta njegove rodne kuće 40 godina nakon njegove smrti. Nakon Mozartove smrti u Beču, njegova žena se vratila u Salzburg s dvoje djece i živjela je u ovoj zgradi iza Mozartove statue, gdje se on rodio i gdje je danas njegov muzej. Tu je imala stan, ali nije dočekala ovaj spomenik, umrla je par mjeseci prije nego što je postavljen. Originalno je spomenik trebao gledati prema njoj, ali kad je umrla onda su rekli: nema veze, bolje da gleda prema centru grada."
U Mozartovom muzeju možete obići tri sobe u kojima je živio sa svojom obitelji, vidjeti njegov portret, kao i portrete njegovih roditelja i sestre, supruge, violinu na kojoj je svirao, čak i pramenove njegove kose.
Ali nije to sve pravo, i mnogo što je upitno, veli vodič. Izloženi su i portreti za koje se kasnije utvrdilo da su lažni, da ne prikazuju zapravo njegov lik, ali ima i nekoliko originalnih portreta Mozarta. Sigurno je da je Mozart zaista originalan na slici gdje je sa sestrom u odjeći koju im je poklonila Marija Terezija kad su svirali za nju u Beču. Među izloženim predmetima u Muzeju je i uvojak Mozartove kose! Možda. Kad su stručnjaci krenuli to provjeravati, nije bilo referentnog materijala. Ne zna se gdje je Mozart pokopan, ali u blizini su grobovi njegove sestre i bake, međutim, grobovi su se koristili i kasnije te su se kosti miješale, pa stručnjaci nisu imali materijal za usporedbu i trenutno se zna da se – ništa ne zna. Uvojci možda jesu njegovi, a možda i nisu.
Saznat ćete i da se Salzburg i Mozart nisu voljeli previše. On je bio malo u svom svijetu, malo drugačiji, malo premoderan, bio je malo previše za konzervativni religiozni rodni Salzburg, u koji se nikad nije vratio nakon što je otišao u 25. godini. To nije bilo mjesto za njega, tu su bili religiozni nadbiskupi, tu su bili seljaci, rudari, on je živio između Praga i Beča. Mozart nikad nije išao u školu nego ga je otac podučavao dok su putovali, a ako s njim nije išao otac išla je majka. Mozart je pio, kockao se i nije imao veze s novcima, vele ovdje, i uvijek su na put s njim išli ili otac ili majka pazeći da ne bi "otišao u kvar".
U muzeju je i slika Mozartove žene Konstance. Jako su se voljeli, puno su jedno drugom pisali, što su jeli, što su pili, sve u detalje. Mozart je volio Konstancu, ali je njegov otac uopće nije volio. Rekao je da je lijena, da ne zna s novcima, pa Mozart ocu nije ni rekao da se oženio dok mu ovaj nije došao u posjet u Beč. Tu su i slike njegova dva sina. Nikad se nisu ženili tako da nema Mozartovih potomaka. "Razbarušena" života Mozart je obitelj ostavio u dugovima, a počeo je biti profitabilan tek kad je Konstanca nakon njegove smrti počela prodavati njegove note i organizirati koncerte. Mozartova žena je do kraja života živjela od njegove slave. Već u njezino vrijeme počeli su se prodavati suveniri s likom Mozarta na otvaračima piva, na lulama…
I čujemo nije Salieri otrovao Mozarta nego je glazbeni genije najvjerojatnije umro od zatajenja bubrega, doktori su tako zaključili po simptomima. Nikad to sigurno nećemo znati, ali...
Skitajući starim Salzburgom nikako nemojte promašiti Cafe Tomasselli. Starinska, božićno uređena, sva u drvu, s dobrim kolačima, to je jedna od najpoznatijih kavana na svijetu. Više od 300 godina je stara i ovdje svraćaju umjetnici, studenti, turisti, puno poznatih, i Herbert von Karajan je ovdje volio doći, ovdje treba biti viđen. Dok je starom ulicom odzvanjao topot konja koji su vukli zapregu s bačvama piva za neki restoran, vodič nam je govorio kako je u Cafe Tomasselli i Mozart zalazio, na prvom katu je bila prostorija s biljarom i kartama, a on se volio kockati. U kavani je kad smo svratili bilo puno domaćih i puno japanskih turista, a na trgu pred kavanom trajao je božićni sajamčija sav prihod ide u dobrotvorne svrhe.
A najpoznatiji suvenir Salzburga su čokoladne Mozart kugle. Prodaju se po cijelom svijetu u zlatnom omotu s Mozartovim likom. Ali te nisu originale! Jedine originalne Mozart kugle možete kupiti ovdje u Salzburgu, u dvjema starim slastičarnicama Fürst gdje su izmišljene. Od ovih industrijskih, koje su preplavile svijet, razlikuju se već po boji papira. Originalne Mozart kugle su uvijek umotane u "srebrni" papir s plavim profilom Mozarta koji gleda u desno. I još: veće su od običnih i na vrhu imaju malu kvržicu. I malo su skuplje od industrijskih. Prve Mozart kuglice izmislio je u Salzburgu u svojoj slastičarnici 1890. godine Paul Fürst i dao im ime u počast Wolfgangu Amadeusu Mozartu. Fürst je sa svojim Mozart kuglicama osvojio na velikoj izložbi u Parizu 1905. godine glavnu nagradu. Kako u to doba nije bilo zakona o zaštiti patenata, tako su mnogi potom počeli proizvoditi Mozart kuglice. Danas je to i velika industrija, ali originalne se, po obiteljskom tajnom receptu i ručno kao nekad, i danas na istome mjestu proizvode u maloj slastičarnici Fürst usred Salzburga. Uvijek je to bio obiteljski posao, a danas to vodi Fürstov praprapraunuk Martin.
Ima toga još "naj na svijetu" po Salzburgu. Uz katedralu (gdje je, vele, doći nedjeljom na misu od Mozarta ili Haydna apsolutni doživljaj) tek desetak metara dalje – najstariji je restoran na svijetu! Ni više ni manje! Radi od 803. godine, 1220 godina je bez prekida otvoren! Nalazi se unutar starih zidina samostana sv. Petra i do 2017. godine nosio je naziv "Stiftskeller St. Peter", a od tada mijenja ime u "St. Peter Stiftskulinarium". Kako se zna da je upravo to najstariji restoran na svijetu? Imaju pisani dokaz da su 803. godine ovdje u svojoj gostionici benediktinci ugostili cara Karla Velikog. Priča kaže da o ovoj gostionici postoji zapis iz 14. stoljeća, te da su ovdje znali jesti i piti i Kristofor Kolumbo, Johann Georg Faust i Mozart. Sigurno je bilo svratišta i prije, ali ovo je najstariji restoran na svijetu o kojemu postoji pisani dokument.
U adventsko prohladno predvečerje trajao je veliki božićni sajam pred katedralom kad smo se silno radoznali uputili u najstariji restoran na svijetu. Ništa na njegovoj fasadi ne govori vam o tome. Tek stari znak na kome je sveti Petar. U otvorenom dvorištu restorana je prepuno – i oni imaju svoj adventski sajam s kuhanim vinom, kobasicama i muzikom pa su brojni domaći stigli.
Dočekao nas je domaćin, voditelj restorana. I to – čovjek s naših strana! Zove se Bratislav Jović.
– Ali nitko to ne zna, svi me znaju kao Batu Jovića – veli široka osmijeha. Ponosno objašnjava kako to da su najstariji restoran na svijetu: "Redovnici iz crkve svetog Petra su ugostili cara Karla Velikog, dali su mu jesti i piti prije spavanja. Njegov prijatelj, engleski učenjak Alcuin od Yorka, koji ga je pratio, sve je to zapisao i taj dokument se i dandanas čuva u crkvi. Znači mi imamo crno na bijelo da radimo od 803. godine. Samim tim najstariji smo restoran u Europi, a najvjerojatnije i u svijetu. Od te godine gostionica ovdje radi u kontinuitetu. Priča kaže da su benediktinci iz ovog samostana imali i svoje vinograde te proizvodili vino. To vino je prvenstveno bilo namijenjeno za njihovu upotrebu, a ono što bi ostalo su prodavali. Ovdje ispod restorana je njihov vinski podrum, to je najstariji dio restorana i tako je zapravo počelo, restoran se do prije 10 godina zvao "Podrum svetog Petra".
Silno simpatični Bata nas je proveo kroz restoran koji ima 11 različitih prostorija s ukupno 650 sjedećih mjesta. Svaka od prostorija je baš glamurozno božićno ukrašena i svaka je drugačija, s posebnom atmosferom. Jedna prostorija je uklesana u brdo, pa joj je jedan zid živa stijena. Kakve su cijene? Nije jeftino, ali ni preskupo za ovakvo mjesto, bečka šnicla recimo košta 30 eura, veli nam Bata. Imaju ovih dana i adventski meni, a inače su tri koncepta menija: večera s Mozartovim koncertom, drugi je mediteranska i austrijska kuhinja, treći je Meni 803 fine dining.
A otkud on na mjestu voditelja najstarijeg restorana na svijetu? Evo njegove priče:
– Moj šef koji je 1992. godine od Crkve uzeo ovaj restoran u najam i ja koji sam ovdje došao 1995. godine napravili smo ovakav restoran kakav je danas. Prije je to bila gostionica u koju bi ljudi poslije mise u katedrali došli popiti čašu vina. Restoran se iz godine u godinu razvijao, ovdje imamo i Mozartove koncerte koji su poseban doživljaj, muzičari su odjeveni u kostime iz tog vremena, jela su po receptima iz Mozartova vremena. Čak je i Mozart, koji to piše u pismima svojoj sestri, dolazio ovdje. Svirao bi u crkvi i poslije toga dolazio ovamo. I danas nam dolaze slavni i važni, bila je recimo Hillary Clinton, Karl Lagerfeld, a Riccardo Muti je jedan od mojih najdražih gostiju… Mene gosti i svi u Salzburgu znaju kao Batu i veseli me kad se sjetim da sam dobio poštansku kartu iz Amerike na kojoj piše samo Bata Jović, Salzburg, Austrija. A moja priča je jednostavna. Rodio sam se tamo negdje u južnoj Srbiji, Bogu iza nogu i odlučio sam: idem u Opatiju studirati, tada je još uvijek bila Jugoslavija. Radio sam te godine na moru u Crnoj Gori, skupio 300 njemačkih maraka i s tih 300 maraka u džepu sam došao u Opatiju gdje nikoga nisam poznavao. I zaljubio sam se u Opatiju, radio, zarađivao novce, studirao, a onda sam upoznao svoju suprugu, ona je Žminja, Mrkoči se zove mjesto u srcu Istre. Završili smo fakultete, otvorili lijepi mali biznis i bilo je super. A onda je 1993. godine došao rat. S obzirom na to da su mi roditelji iz Srbije, ja nisam mogao biti nešto drugo i onda sam se pokupio i došao u Salzburg. Supruga u Rijeci čuva "gnijezdo".
Kaže Bata da je i dobar dio postave restorana s naših strana, iz Osijeka, iz Poreča, voli zaposliti naše ljude, da oglas u novine, bio je i na austrijsko-hrvatskom forumu u Zagrebu organiziranom za zapošljavanje.
– Imam i dvojicu s mora – reče, pa nam doveo dva momka. Patrik Marijanović iz Rijeke i Duje Vanjaka iz Splita konobare ovdje.
– A di si u Splitu? – pitam Duju.
– Nisam baš iz Splita nego iz Kaštela – veli.
– Iz kojih?
– Iz Kaštel Gomilice – šokirao me. Duje stanuje četiri kuće dalje od mene. Prođeš po svita i sretneš susjeda! Inače koliko je našijenaca po Salzburgu čovjek bi rekao da nas je ko Kineza. A ljubazni Bata nas je ispratio ovako: "Naši ljudi su odlični radnici i volim ih uzeti, a i njima je lakše kad mogu sa šefom komunicirati na svom jeziku. Znate, naš ugostiteljski posao je posao za južnjake, to se po svijetu zna. Naši ljudi to znaju raditi, osmijeh im je širok, iskren, ljubazni su, spretni, talent komuniciranja s ljudima moraš imati u sebi, a južnjaci to imaju."
