Ulagalo se u postojeće te izgradnju novih pogona. Kolokvijalno ćemo svi ta naselja nazvati selima, no to ne bi bilo u potpunosti točno. Iako se radi o ipak malom broju stanovnika, činjenica je da se radi o planskim naseljima, strogo podijeljenima na zone, na uređenoj prometnoj shemi. Grade se i višestambeni objekti, gdje su stanari iz više stanova koristili zajedničku kuhinju i kupaonicu. Pojava je to karakteristična tek za stanovanje sredine 20. stoljeća - neke će sigurno asocirati na komunalne kuhinje sovjetskih zgrada, potpuno ispravno.
Za naglasiti je i parkovno uređenje uz upravne zgrade u pustarama, karakteristiku gradova, a ne sela. Nažalost, od tih se parkova održao tek Park Marije Kristine u Kneževu, danas neuređen. Sve to upućuje na urbani karakter naselja. Sela u pravom smislu nastaju spontano, gotovo stihijski, organski se razvijaju. Od sela ne očekujemo red. Kuće su često slične, uvjetovane podnebljem, ujednačene vernakularnim obilježjima koja proizlaze iz funkcionalnih zahtjeva, ali ipak individualne, građene od strane obitelji koja u njima živi te ih prilagođava svojim potrebama. Uniformnost je svojstvena gradovima. K tome, ključno obilježje ruralnog je povezanost s tradicijom. Tamo se socijalizacija događa većinom uz religijske obrede, ako izuzmemo susrete prilikom obavljanja poslova. Na pustarama toga nema. Ljudi su se upoznavali u kinu, ne na misi.
Tko iole poznaje industrijsku baštinu Istre tijekom talijanske okupacije, vrlo vjerojatno će se sad sjetiti Raše i Podlabina, planskih rudarskih gradova. Oni su organizacijom nalik pustarama: industrijski pogon i gospodarske zgrade su na jednom kraju naselja, duž pravocrtne ulice s drvoredom postavljene su tipske kuće, uglavnom dvodomke, uz središte naselja nalazi se škola, gradski trg s opskrbom, a u njihovu slučaju i crkva. Istina je da su dva istarska primjera karakterom bliže gradovima – više je tu stanovnika, a i arhitektura tih gradova je, pa, talijanski modernistička. Sasvim druga razina.
Kasnije se grade takva naselja i uz tvornicu Borovo u blizini Vukovara, također izgledom bliže predgrađu nego selu, a postoje i primjeri južno od Osijeka i u okolici Đakova. No pustare postoje u tom obliku, neusporedivom s bilo čim tad, od sredine 19. stoljeća. Zato Raša i Podlabin nalikuju njima, a ne obratno. A danas? U nekim selima na mjestima pustara živi i dalje malobrojno stanovništvo - u pravom smislu riječi, jer mogli biste ih prebrojiti na prste ruku. Od nekih su ostali tek toponimi za prazne nizine, neka su potpuno opustošena sela, gdje ono što je preostalo od nekadašnjih pogona i te malobrojne kuće uz cestu, natruha planskog urbanizma, podsjećaju da se tu moglo živjeti. A moglo se itekako.
Daleko od toga da je taj život bio lagan. Prema zapisima i svjedočanstvima, radni je dan započinjao u 3 ili 4 ujutro i trajao sve do večeri, uz prilagodbe godišnjim dobima. Djeca su se u osnovnoškolskoj dobi (školovala su se obvezno) pripremala za rad u pogonu uz kojeg žive. Postojale su četiri škole na području baranjskih pustara, četiri izdužene prizemnice sa stanom za učitelja, od kojih više nijedna nije u funkciji. Radnici su prelaskom s vlastelinstva na kapitalističko gospodarstvo imali pravo na bolovanje i zdravstvenu skrb. Nisu po nju morali potegnuti do prvog većega grada. U većim su pustarama postojali domovi zdravlja, u manjima liječničke ambulante. U 20. stoljeću grade se domovi kulture i kino dvorane, postavljaju se predstave i organiziraju plesnjaci. Nakon 12-satnog radnog dana, mladi odlaze gledati filmove, ostaju na zabavama do kasno u noć, tako se i upoznaju. Mađari, Hrvati, Nijemci, Srbi, kasnije i Talijani... Svi oni stvaraju svoj jedinstveni, pustaraški identitet, neovisan o religiji ili podrijetlu. Sezonski radnici kao nadničari stižu iz Like, smješteni su u barakama na rubovima naselja. Vraćaju se kući i govore o “obećanoj zemlji”.
Upravo je to obećana zemlja kad u debitantskom filmu Veljka Bulajića iz 1959. “Vlak bez voznog reda” ljudi u nevjerici gledaju u čudesni kukuruz kakav kod njih ne rodi, ona za koju vrijedi ostaviti krš i kamenjar, ukrcati se na taj vlak sa svime što su ljudi posjedovali - istina da to nije bilo mnogo, no nije ni sasvim neznatno. Ta obećana zemlja, koja je danas potpuno zaboravljena.
Uzduž ceste stoji obrasla zgrada skladišta koje više ništa ne čuva i niz dvodomki prekoputa. Taj prizor sažima veći tih sela danas. Čuju se ptice, dogodit će se i da protrči srna, ali razgovor ili slučajno cika djece - gotovo nemoguće. Kuće su u nizu, za razliku od tradicionalne baranjske kuće u tipičnim selima, okrenute su dužom stranom ulici, jer kroz isti trijem ulazi više obitelji, svaka u svoju jedinicu. Danas u njima živi ponegdje jedna obitelj. Negdje nitko. Dvorišta su mala i korisna, nema pretakanja života iz kuće na van. Kad bi stigli i to! Baranju obilazim biciklom od svoje 15. godine. Što je dulji razmak mojih posjeta zadnjih godina, propadanje koje zatičem je veće.
Od tih preostalih sela, najbliže Osijeku nalazi se Podunavlje, nekad najveća govedarska farma, danas bez ijednog stanovnika. Većina će vjerojatno prvo prepoznati Tikveš. Danas mahom vikendaško naselje, gdje je svojevremeno Tito odlazio u lov i boravio u dvorcu, u kojem je sad uprava Kopačkog rita. Živi muzej pustara je Mirkovac, jedno od većih naselja, smješten u samom središtu Baranje, s još vidljivom urbanističkom strukturom, očuvanim kućama upravitelja te, u usporedbi s okolnim kućama, zaista impozantnim industrijskim sklopom skladišta za žitarice, vodospreme i rampe za utovar.
Živ je tamo i, ne biste vjerovali, nogometni klub. Posljednja trgovina cijelog tog prostora je pak zatvorena prošle godine. Nadrealno djeluje i kompleks nekadašnje tvornice Vitaminka uz cestu u Kozjaku. Cestu koja ima dvostruki drvored uz kanal i dva reda planski izgrađenih dvodomki, urbanizam raskošan i za gradska naselja. Kozjak je i dalje donekle živo mjesto, pa tako uz jednu od naseljenih kuća stoji postavljeno čak i dječje igralište. Višestambene jedinice s čak šest stanova moguće je zateći u Sokolovcu. Vremenom su pregrađivane i adaptirane, da bi bile potpuno napuštene, a preostalo stanovništvo iseljeno u nove zgrade u Kneževim Vinogradima. Teško je u tom selu zamisliti svaku onu subotu kad su se organizirali plesnjaci. Ostaci povijesti vidljivi su još i u Jasenovcu, uz kojega je u 20. stoljeću osnovano centralno groblje svih pustara, bez vjerskih obilježja dakako, te Zlatnoj Gredi uz obalu Dunava, turističkom odredištu bez stanovnika.
Posljednje sam obišla Kneževo, ipak je najudaljenije od Osijeka. U osnovi ono nije pustara, nego središnje upravno mjesto. U blizini granice s Mađarskom i dalje je naseljeno, s nizom dvokatnih stambenih zgrada, tako izdvojeno djeluje kao predgrađe, jedan potpuno drugi svijet od svih onih pustih sela južno. Zaraslim Parkom Marije Kristine šetao je Zvonimir, s mobitelom zataknutim u džep hlača iz kojega u tišini parka svira “Sugar, Sugar” The Archiesa. Oni nisu nastupali u Domu kulture koji sad zjapi prazan uz cestu, no svi bendovi Jugoslavije jesu, kaže mi Zvonimir. Tko su njemu svi ne znam, no neupitno je da ih je bilo puno.
Prolazimo put od dvorca - nekadašnje upravne zgrade do crkve svetog Georgija, govori mi da su nekad održavali taj park, a sad niti ima tko, a i za koga? Ovdje je išao u školu, pokazuje mi put, ali školu su raznijeli u zrak i sad ni puta, a ni djece. Kako se približavamo crkvi, upozorava me da ne prolazim kroz trijem, past će mi nešto na glavu. Pokazuje mi na jedno brdašce na rubu parka i govori kako su se s njega sanjkali. Ispod su zakopane staklene boce, ne zna objasniti zašto. Imao je najljepšu djevojku u Hrvatskoj, prisjeća se, ona se htjela udati, ali on nije. Sad živi sam, no ne zadugo - idući tjedan leti iz Zagreba za Island, tamo ga čeka nova djevojka, upoznao ju je preko Facebooka.
Otići će i Zvonimir iz Baranje. Ni ja se vjerojatno dugo neću stići vratiti. Idemo nazad kroz park, iz džepa mu svira Cher, a on kaže za kraj: “Najbolja je bila Jugoslavija”. I neka se ne udajem, još bolja je sloboda. Ovaj put se vraćam autom, hvatam mađarski radio i čini se da drugačije ne bi moglo. Na povratku iz Kneževa, prolazim i kroz Branjin Vrh, u blizini je i naselje Šećerana, nešto dalje Širine, ali više ne postoji Sudaraš, Bodorfok, Malo Kneževo, Ćirina Ada… Ceste iz Baranje su puste i ravne, a tek one prema Baranji – i sama vožnja je dovoljna za poći na taj put. Zapamtite: Podunavlje, Kozjak, Sokolovac, Jasenovac, Mirkovac, Zlatna Greda, Kneževo… Ipak, tko je u mogućnosti, neka uzme bicikl. Nema boljih staza za to u Hrvatskoj, to odgovorno tvrdim. U slušalicama neka je László Kollár-Klemencz. Pripazite na one srne i pokojeg vepra. Ostalo prepustite Baranji.
Odavno su već odnijete fasadne ploče s Bakićeve Petrove gore, iščupana je već i izolacija pod njima, do spomenika se uspinje polomljeno popločenje. Ipak, već za prvim zavojima makadamskog puta koji vodi prema njemu, struktura lebdi nad šumom, nadgleda kao ogromna grabežljiva ptica. Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna građen je punih deset godina, da bi bio otvoren za posjetitelje 1982. godine kao uistinu cjeloviti muzej revolucije, kiparski oblikovan izložbeni prostor. Spomenik ne samo ustanku, već i arhitekturi i umjetnosti jednog vremena, onakav kakav do danas savršeno funkcionira naprimjer unutar Džamonjinog projekta na Kozari, u navodnoj nerazvijenijoj državi. Svega dva sata vožnje dalje, kordunski je spomenik zanemaren, još otkako je opljačkan 1990ih godina i kao takav zapravo sažima i odražava i priču cijelog tog kraja, i dvaju gradova podno Petrove gore.
Idući državnom cestom iz Gline prema zapadu, prvo gradsko naselje u koje se dolazi je Vrginmost. Na mapi i dalje piše – Gvozd, prema starom nazivu za Petrovu goru. Odnedavno ponovno Vrginmost, kako se grad zvao do 1995. godine.
„Meni je potpuno svejedno kako se zove, ionako nema tu više nikoga.“ kaže mi konobarica u jednom od tri kafića koji rade u gradu – ovaj u kojem razgovaramo nalazi se odmah uz autobusnu stanicu; jedan je uz tržnicu i još jedan između njih, da ne bude praznine. U bifeu uz cestu, jednom od onih neodoljivih podsjetnika na nekadašnja putovanja, gostiju nema. Prazno je svakako i sve izvan tih terasa. Pokazuje mi konobarica onda osobnu iskaznicu, tamo još piše Gvozd, na vozačkoj joj je Vrginmost, njoj je svejedno. Poslužuje ionako tri ista stola svaki dan. Autobus za Karlovac ide tri puta na dan kada nema škole i to je otprilike sve gdje se može stići bez automobila.
U središtu mjesta, nasuprot kafića u kojem radi, spomenik je palim braniteljima. Ljudi povremeno ulaze u supermarket u prizemlju nekadašnje robne kuće – relikta poslijeratnog planiranja gradova iz 1940ih godina. Prizemnice iz austrougarskog doba očekivano su napuštene. Uz cestu koja vodi iz središta na sjever nalazi se pokoja stambena zgrada, u tiho ljetno podne i s opustjelim prizemljima s lokalima za frizerske salone, postolare i male trgovine, djeluju kao Potemkinove makete. Nasuprot njih upravo su u izgradnji dvije nove višestambene zgrade unutar projekta poslijepotresne sanacije za smještaj stanovnika iz Gline i okolice. Osnovna je škola pak u boljem stanju od većine onih u većim gradovima – prošle je godine proveden projekt energetske obnove, s novom fasadom i uređenim okolišem izgleda slučajno umetnuta u taj grad, naspram kuća što stoje porušene već trideset godina. „Ne znam za koga“ kaže mi ista konobarica „nema tu ni trideset djece.“ Vjeruju svi, da se nije škola obnovila radi stvarne potrebe, već nečijeg privatnog interesa. Istina ili ne, dovoljno bi bilo i samo to što ljudi u gradovima poput ovoga osjećaju dugu frustraciju i zasićenje sličnim procesima. Jednako se osjećaju i po pitanju tvorničkog pogona nedavno pokrenutog na mjestu nekadašnje tvornice tekstila, područnog pogona karlovačkog Velebita, zatvorenog početkom ratnih sukoba 1991. godine. Na pitanje tko je preuzeo tvornicu sada, odgovaraju mi: „neki Kinezi“. Kažu da se sada tamo dovozi i spaljuje tekstilni otpad koji stiže mahom iz pravca Bosne. U okolici tvornice natpisa s informacijama nema. Smještena je na skretanju iza zgrade općine. Pokraj dvojezičnih tabli izvješen je plakat s porukom: „Reciklirajmo, Gvozd!“ Prekoputa je policijska stanica – Vrginmost.
Prije rata, u gradu su djelovale još i drvoprerađivačka industrija, Društveno poduzeće 5. oktobar s trgovačkom djelatnosti te ciglana Blatuša, od kojih danas nijedno ne radi. Nakon 1995. godine, znatno je izmijenjena i struktura stanovništva. Tako Vrginmost od većinski srpskog grada s 1570 stanovnika prije rata, danas broji manje od 900, s nešto manjom prevagom Srba u odnosu na Hrvate, većinom doseljenike iz Bosne ili okolnih krajeva. Jedan od njih govori mi kako je došao tu iz Karlovca nakon Oluje, zbog žene, kaže. I njemu je ovdje lijepo, što bi igdje odlazio. Većina stanovništva bavi se poljoprivredom ili stočarstvom, industrije svakako nema. Na pitanje čime se on bavi, odgovara mi, jasno, on je hrvatski branitelj.
Vrijedan element tih manjih i danas praznih gradova, istinski je urbanistički dragulj planiranja provincije (u onom najboljem smislu tog pojma). Moguće ga je zateći i u Dvoru i Korenici, gradovima koji su također bili gotovo u potpunosti uništeni nakon Drugog svjetskog rata, te u kojima je planirana i sustavna obnova uspostavila novu hijerarhiju prometnica, a gradovima u punom smislu ih učinila postavom središnjih parkova – u svakom od njih prema topografiji zatečenog terena. U Korenici je to ravna travnata površina uz glavnu prometnicu, u Dvoru na Uni park koji u odnosu na mjerilo grada počinje nalikovati na perivoj svojim usponom prema onome što je u tim gradovima zaista izvedeno tipski i preslikano potpuno jednako. Radi se o projektu javne zgrade geodetske uprave. Tako je i uz pravokutni park u Vrginmostu, u jedinom debelom hladu u gradu, postavljena identična tipska uzdužna građevina s lučnim arkadama u prizemlju. Zbog oštećenja, geodetska uprava iz nje je iseljena, a najave o obnovi naravno nema. Ne radi se ni o kakvoj monumentalnoj građevini, niti je ta jednokatnica sama po sebi neopisivo vrijedan spomenik arhitekture (iako kvalitetna arhitektura svakako je), već je njezina vrijednost u jednostavnosti promišljanja prostora, u gradotvornosti koja se ostvarila u trenutku kada su na tim mjestima bile tek ledine i ruševine.
Nedaleko Vrginmosta, na istoj cesti prema zapadu je Vojnić. Naselje je nakon Drugog svjetskog rata bilo gotovo u potpunosti sravnjeno sa zemljom, uz tek nekolicinu preostalih kuća. Zbog čvorišta prometnih pravaca iz Karlovca, Gline i Slunja, razvija se u blizini naselja jedno od uporišta NOB-a, što rezultira i razaranjem samog naselja. Planom poslijeratne obnove kordunskih gradova 1945. godine, zbog prometnog se značaja Vojnić planira ne više kao veće ruralno naselje, već manji grad sa svim potrebnim sadržajima. Novim regulacijskim planom, u središtu se naselja postavljaju otvoreni park i trg, a na začelju trga upravo ona ista tipska zgrada kakva stoji i u susjednom Vrginmostu, s trijemom arkadama otvorenim prema parteru na kojem je stup spomenika NOB-u, orijentirom među pretežno niskom izgradnjom. Tranzitni je promet prema projektu izmješten pored naselja, dok su u samom središtu ambiciozno planirane zgrade društvene i javne namjene: škola s internatom, dječji vrtić, popratni sportski tereni, gospodarski pojas sa sajmištem i trgovačkim prostorima, i ništa bez doma kulture. Stambena zona planirana je također prema shemi i to na način da su pojedinačne parcele podijeljene na tri dijela: dio za kuću i povrtnjak, zatim voćnjak te povrtnjak za zimsko povrće. Nacrte za obnovu malog Vojnića izradili su najveći arhitekti koje smo tada (možda i ikada) imali, a među njima: Aleksandar Freudenreich, Josip Seissel, Zoja i Selimir Dumengjić, Božidar Tušek. Svojevremeno najavljivana kao primjer revolucionarne, brze i učinkovite izgradnje malog grada, obnova Vojnića je ipak tekla s puno poteškoća, prema navodima „zbog nedostatka kvalificirane radne snage“ (Narodni list, 1945.). Ipak, ona je u jednoj mjeri izvedena, ponajviše u dijelu samog središta (uz čak 16 stambenih jedinica izvedenih prema planu). Vojnić je nekada ipak itekako bio funkcionalan mali grad, sa svim sadržajima potrebnim za život. Onakav život kakvog ponovno, ni ovdje nema previše.
Geodetska uprava je, ponavljam se, ali i ovdje iseljena zbog oštećenja. Stoji ploča uz ulaz s navodom da su u tim prostorima mučeni i ubijani hrvatski branitelji i civili između 1991. i 1995. godine. „To je laž,“ kaže mi Milan i objašnjava da je tamo krajinska policija zatvarala Srbe koji su odbijali sudjelovati u ratu „Na dan-dva su ih držali unutra, ali nije to bio nikakav logor.“ On je tijekom rata vodio trgovinu u Karlovcu, gdje i dandanas živi. U Vojnić često dolazi na vikendicu, odavde je porijeklom. I ogorčen je, kao i svi sugovornici, ni na koga izravno, već na situaciju. Do 1991. godine, ovdje je živjelo preko 8000 stanovnika, većinske srpske nacionalnosti. Kao i u svim mjestima sa sličnom pričom, demografska je slika nakon rata promijenjena, broj stanovnika prepolovljen, a trgovina i industrija mahom ugašene. Tijekom druge polovice 20. stoljeća, djelovale su ovdje podružnica karlovačke Jugoturbine, Agrokomerc, tvornica bicikala, kao i tvornica keramičkih pločica. Danas je preostala samo drvna industrija Ema. U nekadašnjim tvorničkim halama također je sada strana firma o kojoj lokalnoj stanovništvo ne zna puno. Znaju tek da se osjeti miris spaljene plastike u zraku.
„To je odmah tu kod škole i vrtića.“ kažu mi „Nama nitko ništa ne govori.“ Ponovno se preslikava priča iz susjednog grada – također je provedena energetska obnova zgrade dječjeg vrtića, za koju su uvjereni da nije potrebno 451.758,69 kuna, odnosno 265.850,00 koliko je sufinancirano sredstvima Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.
Uz sjevernu stranu trga, nasuprot spomenika NOB-u i nedaleko njega postavljene ploče u spomen na pale branitelje, stoji zgrada nekad u vlasništvu trgovačkog društva Petrova gora, čiste i jasne modernističke tektonike – još vidljivije kroz razbijena prozorska stakla. Dok razgovaram s Milanom, za stolom nas sluša nekadašnji direktor društva, Dragan. O privatizaciji nema puno za reći, osim da mu je žao. I firme što se raspala, i što je raspušten arhitektonski biro iz Karlovca koji je zgradu projektirao i što je sve uostalom, ispalo kako je. I tu se zaustavlja, ne želi govoriti ništa loše. Donedavno je u prizemlju ruševne zgrade radila FINA; sada je dijelom ograđena kao privatni posjed, oko nje su bageri i postavljena je ploča firme Hospimedica iz Zagreba, koja se prema dostupnim podatcima bavi „uvozom, izvozom i trgovinom na veliko i malo“. Blizina graničnog prijelaza Maljevac prema Velikoj Kladuši još uvijek održava Vojnić daleko životnijim od susjednog Vrginmosta; opstaje tranzitni promet i trgovačka ruta, iako bez snažne djelatnosti u samom gradu. Vjerojatno je da će se struktura stanovništva iznova izmijeniti: primjećuju priljev doseljenika iz azijskih zemalja, zapošljavaju se većinom kao građevinski radnici. Sve im je to manje važno – važnije je da postoji perspektiva za budućnost. Jednako kao što 'ni jednima ni drugima' nije važno tko je čiji, svi su si odavde i ne znaju drugačije.
Priča mi Milan kako je izbjegao nakon Oluje, preko Slavonije u Banjaluku pa otamo u Srbiju. Vratio se nakon tri godine, supruga mu je na putu preminula, sam se doselio natrag u porušenu kuću. Na pitanje kako to da nije ostao tamo, odgovara: „To nije moj narod. Ovaj ovdje je.“ Ostaje mi slika o jednom mjestu na Kupi, gdje su na sredini rijeke čamce zaustavljali mladi hrvatski vojnici s jedne i mladi srpski s druge strane; prvi su drugima donosili pivo, ovi njima rakiju. Tako mi kaže, vjerujem mu, što drugo.
Ako se putuje iz Vojnića bilo na sjever prema Karlovcu ili na jug, prizori se mijenjaju: među one trideset godina napuštene, ugrađuju se uređene, nove obiteljske kuće i vikendice, sve češće i apartmani koji nude autentičan boravak u prirodi, dopire turizam Slunja i Plitvičkih jezera i sve sjevernije. 'Stara cesta' živi u zatvorenim odmorištima s restoranima koji su služili janjetinu, pa i u nekolicini još uvijek otvorenih; male dućane što su radili i po cijele noći otkupili su veliki trgovački lanci. Ipak, daleko je i dalje taj svijet od onoga ova dva grada, svega pola sata vožnje daleko. Iako ljudi odlaze, važno je podsjetiti se – ono što u njima ostaje je planska osnova, postavljena infrastruktura, ono čega nam silom u turistički napućenim i velikim gradovima najednom nedostaje.
Milanov unuk Rade, u posjeti iz Inđije, govori mi da ako želim vidjeti nešto doista lijepo, odem put lovačkog doma Muljava i Bakićevog spomenika, da se blizu nalaze i ruševine pavlinskog samostana. Ima možda dvadesetak minuta vožnje između spomenika, partizanske bolnice, samostana i Vojnića. Nisu zahtjevne staze za hodanje. Kažem da hoću, neka je uvjeren da nikada prije nisam; svakako nisam iz ovog smjera.
Zadnji su dani kolovoza, kiši cijele noći i jutrom je južni Velebit je negdje iza oblaka. Terasa uz riječicu Otuču je zatvorena, u cafe baru „Rustika“ mračno je kao uvečer. Dvoje nas sjedi za šankom, dvoje je za jednim stolom.
„Ovdje pijemo kavu ujutro, poslije posla pivu, ovdje i izlazimo navečer. Nema gdje drugo.“ kaže mi Momčilo. Generacijski smo blizu, ali svjetovima daleko. Rođen je u okolici Knina, odakle je devedesetih izbjegao s roditeljima u Beograd. Tamo je odrastao i završio školovanje, nakon toga je otišao u Beč, gdje je radio na baušteli, pa natrag u Beograd, da bi se prije dvije godine doselio k djedu u Gračac.
„Đed se vratio 2008. godine, rekao je da će ovdje umrijeti.“ kaže mi. Iz Beograda mu nedostaje jedino noćni život na Skadarliji, ali osim toga, draže mu je biti ovdje, unatoč svemu čega nema. A nema baš mladih ljudi, nema drugih mjesta za izlaske osim ovog bara, nema poslova i prilika, nema gotovo ničega, kaže, ali ima vremena i planina. On i djed bave se poljoprivredom. Kada je kiša, nema mu druge nego sjediti ovdje.
Prije nego je Momin djed izbjegao iz Gračaca, mjesto je bilo većinski srpsko. Na ove su prostore 'Vlasi' došli u bijegu pred osmanlijskim osvajanjima, da bi tijekom i nakon Drugog svjetskog rata gotovo u potpunosti potisnuli nekad domicilno katoličko stanovništvo. Tridesetih je godina prošlog stoljeća ovdje osnovan četnički odbor, stvara se uporište u ovom dijelu Like, a iz tog je razdoblja u povijest upisana Bitka za Gračac iz siječnja 1943. godine, kada je po nekim navodima i do šest tisuća partizana opkolilo grad. Višednevna borba pod ledenom kišom završila je četničkom pobjedom, kojom je određena demografska i kulturna slika Gračaca – barem u narednih četrdeset godina. Ta će se slika obrnuti sredinom devedesetih, kada poput Momčila i njegove obitelji odlazi u izbjeglištvo, da bi se završetkom ratnih sukoba rijetki poželjeli vratiti u opustošen kraj, a i oni su uglavnom nečiji djedovi, koji ne poznaju drugo nego ove prostore. Tako danas nešto manje od 3.000 stanovnika čine ti povratnici, doseljenici iz okolnih ruralnih područja i drugih krajeva Hrvatske, kao i Hrvati protjerani iz Bosne, većinom oni iz Kaknja. Otamo je u Gračac još kao dijete stigao i Luka koji nas sluša iza šanka.
No o tome rijetko razgovaraju, o tome zapravo uopće ne razmišljaju. Danas su, objašnjava mi Momo, češći 'miješani brakovi' nego je to bilo prije rata. „Mlade ljude svakako više nije briga za to tko je čiji.“ kaže mi „Svima nam je jednako.“
Trojica mještana sjede stiješnjeni na klupi u gradskom parku, oni su isto iz Kaknja i zato mi ne znaju reći točno što se nalazilo prije rata u opustjeloj zgradi iza njih, gdje je natpis na ćirilici izblijedio i otpao sa žbukom, da ga se ne da više pročitati.
„Neka prodavnica valjda.“ kaže mi jedan od njih, jednako je izgledalo i kada su oni došli. Predlažu mi da se doselim ovamo i otvorim fotografsku radnju, toga eto nedostaje u gradu, baš nema fotografske radnje. „Ima jedan čovjek kojeg se može nazvati, pa on dođe i slika kad treba.“ Jedan čovjek na površinom najveću općinu u državi, s najvećom stopom iseljavanja stanovnika unazad nekoliko godina. Nije tu ništa nelogično – nekadašnje važno prometno čvorište koje je spajalo Liku s Dalmacijom, izgradnjom autoceste potisnuto je u zaleđe, i dok se obala turistički i infrastrukturno razvijala do devastacije izgradnjom, lički su gradovi tako postupno klonuli. Novom administrativnom podjelom nakon 1995. godine, po svemu lički, Gračac je pripao Zadarskoj županiji. Momčilo i Luka kažu da je i to jedan od razloga zašto je njihova generacija većinom odselila – lički životni standard i dalmatinske cijene. Većinu administracije, uglavnom vezano za Poljoprivrednu savjetodavnu službu, moraju obavljati u Zadru. Po zatvaranju Općinskog suda u Gračacu, pripali su onome u Gospiću. Općinski se sud uzgred rečeno, nalazio u Ulici dr. Mile Budaka, središnju ulicu na koju izlaze ona Hrvatskog proljeća, Hrvatske mladeži, bratske zajednice, tu su i Mislav i Tomislav, te poginuli branitelji iz ovog kraja – ukratko sve je tu da olakša povratak izbjeglom i protjeranom stanovništvu. Nikoli Tesli pripao je jedan odvojak uz barem istoimenu osnovnu školu.
Jedan Zadar teško može pojmiti probleme nekog Gračaca. I dok se magistralnom cestom lako stigne i do Obrovca prema Zadru i do Gospića, pa i Udbine, ceste koje vode prema Mazinu i Donjem Lapcu, Srbu i Suvaji, zapuštene su poput mjesta kroz koja prolaze. Zatvoren je to krug – no ono što je sigurno, infrastruktura dovodi ljude, ne obratno. Mjesto iz kojeg je danas potrebno voziti dakle stotinjak kilometara da bi se došlo do gradskih institucija, nekada je bilo važno prometno središte kotline između Velebita i Ličke Plešivice, s razvijenom industrijom koja je naseljavala kraj ljudima iz cijele regije, a izvozila proizvode po cijelom svijetu.
Željeznička je pruga provedena kroz Gračac 1925. godine, čime je Zagreb povezan s Kinom i Splitom. Graditelj Ličke pruge, inženjer Nikola Turkalj, projektant i između ostalog, zagrebačkog Hendrixovog mosta, tijekom svog boravka u Gračacu za vrijeme izvođenja radova na željeznici, otkrio je i obližnje Cerovečke spilje, jednu od prirodnih atrakcija radi kojih se sve više turista odlučuje na kraći boravak u ovom kraju. Radi se i dalje ipak o malim brojevima za pojmove lijepe naše turističke zemlje.
Izgradnjom i uređenjem prometnih putova, Gračac u vrijeme turističke ekspanzije Jugoslavije u drugoj polovici 20. stoljeća postaje obvezno stajalište prije prodora prema obali. Tako je 1975. godine prema projektu građevinskog poduzeća „Vladimir Gortan“ iz Zagreba izgrađen motel „Lički krovovi“, neodoljivo nostalgičan primjer turističke arhitekture onog vremena kada niži standard smještaja nije nipošto podrazumijevao i nisku prostornu kvalitetu. Nemoguće je tako i danas ne zaustaviti se na tom zavoju i pogledati prema kompoziciji četverostrešnih ličkih krovova uz magistralnu cestu. Motel je i dalje u izvornom stanju, do te mjere da je propisno zapušten. Ipak nije prazan. Nije doduše niti obnovljen, iako se početak nužnih zahvata za obnovu objekta predviđa sljedeće godine.
Trenutni direktor sin je onoga koji je „Ličke krovove“ privatizirao 1998. godine. Živi između Gračaca i Zagreba, gdje s dvojicom kolega drži i firmu koja se bavi taksi prijevozom. Roditelji su mu porijeklom odavde, otišli su raditi u Njemačku, preselili ga tamo dok je bio dijete. Nije želio takav život svojoj djeci, te se vratio nakon rata. Zajedno s ocem, lički je motel doveo u stečaj – prema dostupnim izvorima, radilo se o aferi s kupovinom namještaja tvrtke „Concordia“ iz Sesveta i građevinskog materijala za osobnu upotrebu izvršenima preko računa „Krovova“. On kaže da je u pitanju administrativna greška oko isplaćivanja najma između njega i njegovog oca. S ponosim mi pokazuje uramljenu fotografiju naslonjenu na radijator u lobiju: posjet Franje Tuđmana 1998. godine, kada je motel radio u punom sjaju privatnog vlasništva. Još uvijek radi, mada uz Franju nema drugog recepcionara. Gostiju ipak ima, u tom trenutku sedamdeset noćenja. U restoranskoj sali igra se biljar, na terasi sjede mještani Gračaca zajedno s gostima koji su tu duže vrijeme, radnicima dvaju građevinskih tvrtki koji dolaze raditi u okolici. U sklopu motela nalaze se i poslovni prostori koje unajmljuju frizerski salon, osiguravajuća kuća, jedna banka, a uskoro i teretana, objašnjava mi vlasnik. Restoran je povezan s lobijem, glavni je ulaz iz smjera magistrale, a na recepciju se dolazi i izravno iz garaže – arhitektura vodi gosta kroz građevinu, vodi dakle stubištem prema sobama organiziranima oko atrija, hodnici su tako svijetli, kretanje njima je kružno, a susreti gotovo neizbježni: bilo neposredno pred vratima soba ili kroz mutno staklo preko atrija. Nevelika je to građevina, u koju je stalo mnogo promišljanja o radosti kratkog boravka na nekom mjestu.
Osim radnika koji dolaze godinama, najčešći gosti su planinari i izletnici. Među brojnim planinarskim stazama do kojih se lako dolazi iz Gračaca, tu je i ona naziva Mali princ. Dok razgovaramo, za stolom do nas čuje se talijanski. Kraj je sezone i terasa je taman toliko puna, da se svi prepoznaju.
„Srbi su poljoprivrednici, Bosanci radnici, Hrvati branitelji. I poduzetnici.“ Tako je kaže, manje-više u svim gradovima sa sličnom pričom.
Blizina planinarskih i penjačkih staza, spomenutih Cerovečkih spilja, Bilog kuka, izvora Zrmanje, Krupe i Une, te lokaliteta uz rijeke, održavaju turizam u gradu. Radi se većinom o kraćim boravcima, od nekoliko noćenja, no dolazi i sve više stranaca. Tako mi govori Boris, odsjedam kod njegove obitelji, oni su također doselili iz Bosne. Vodi servis za automobile i mali pansion, a gosti su im mahom stranci: najviše je Nijemaca, onda dolaze Britanci, Česi, Poljaci, u zadnje vrijeme i Japanci.
„Ljudi se vole ovdje odmoriti. Puno gostiju se vraća, kažu ovdje je život sporiji, tiši.“ U središtu grada pansion je s restoranom, nude „ličke specijalitete“. Iza ugla kafić, gdje svaki dan sjede isti mladi ljudi. Uz kružni tok, betonska ledina pred stambenim zgradama, na jednoj stolici pred ulazom uvijek ista žena; na nju se, kao i na tišinu, u Gračacu može računati.
Nije uvijek bilo tiho. Do početka devedesetih, ovdje su djelovali tvornica Prvi maj, tvornica obuće Šimecki, tekstilna industrija Kamensko, Kožara te metalna industrija MIG Gračac; svega dvadesetak minuta vožnje dalje, radila je pilana u Mazinu, Lika mlin, tvornice Una, Srebrenica, Talija i Ličanka nešto dalje u Srbu, kao i drvna industrija i Likatrans u Donjem Lapcu. Dogodila im se naravno, tranzicija. Po završetku rata, dionice tvornica rasprodane su ljudima koji u njima nikada nisu radili, dok su radnici sa stažem od dvadeset ili trideset godina, nakon povratka iz izbjeglištva, zbog tog izbivanja izgubili pravo na udio u dionicama. Dok su privatizirani „Lički krovovi“ donekle spašeni od potpunog propadanja, od tvornica su ostali tek vanjski zidovi, uvelike obrasli, dijelom i porušeni. Unutrašnjosti su prazne, s tek dijelom preostalog inventara. U zgradama izgrađenim za smještaj upravitelja ipak netko još živi, ali i ti su ulazi tihi.
Prema devastiranom pogonu Šimeckog prekoputa željezničke stanice vodi me Senko, jedan od radnika. Željeznica ga je dovela u Gračac početkom osamdesetih i otada je ovo njegov grad. Nije pomišljao na povratak u Slavoniju, niti odlazak igdje drugdje. Djeca su mu odselila, ali dolaze često u posjetu, upravo su mu unuci kod njega. I on je sa suprugom otvorio apartman, zadovoljan je posjećenosti, moglo bi i bolje, ali bit će, tako kaže, sve više ljudi dolazi na odmor u planine. Eto da sam znala, kažem mu. Prisjeća se sretnijih vremena, ali ni sada ne očajava. Pitam ga ima li uopće vlakova da prolaze ovuda, obzirom da linija Zagreb-Split vozi jednom dnevno. Nisu vlakovi samo putnički, govori, željeznica je ovdje i dalje važna u tranzitu sirovina.
Tvornica obuće je možda propala, no neke od bivših radnica nisu se uljuljkale u besperspektivnost, pa su osnovale udrugu „Prospero“ koja djeluje u Gračacu, a bavi se proizvodnjom obuće i to od lokalnih sirovina – pretežno ovčje vune. Ako nema velikih pogona, nisu nemogući oni mali. Žali i Senko za zatvorenim tvornicama, to su predivne građevine i trebalo bi u njih nešto uložiti, pa da budu makar trgovine unutra, neka pogledam, nije li šteta, mogao bi unutra biti i muzej, i kulturni centar, svašta bi moglo. Onda se okrene na drugu stranu. „Nema nigdje ovakve prirode,“ pokazuje mi na Velebit nad željezničkom prugom. Posljednji mi je dan i kiša je raščistila nebo.
Kada vidi da sam tek na 70. stranici knjige koju čitam, Momo me pita zar ne valja kad mi tako sporo ide. Ako se njemu knjiga sviđa, pročita ju u jednom danu. „Tako sam Kena Folletta. Puno je bolji od Dana Browna.“ Vjerujem da je.
„Drugačiji je život u malom mjestu. Ljudi obraćaju pažnju jedni na druge.“ govori Senko i odlazi do kolege koji šiša živicu uz stanicu. Kolega je rodom odavde. Zastaje u šetnji i treći, sad moram i njega pitati odakle je, kaže iz Bosne, nije iz Kaknja, on je iz Glamoča. Gledam s ulaza u tvornicu, njih trojica šišaju jednu živicu, nikamo ne žure. Nije to lijenost, daleko od toga. To je mali grad.
***
Obrazloženje
U seriji reportaža samostalnosam obilazila mjesta u Hrvatskoj koja su od devedesetih naovamo većinski iseljena ili im je struktura stanovništva znatno izmijenjena, gdje su se slijedom ratnih okolnosti i prije svega gašenja industrijskih pogona znatno izmijenile i društvene okolnosti, a time izgubio dotad urbani karakter malih gradova koji su nekada svojom kulturnom, ugostiteljskom, turističkom, uslužnom i obrazovnom infrastrukturom mogli ponuditi ugodan i dostojanstven život stanovnicima, te su u mnogim slučajevima funkcionirali kao samodostatne i zaokružene zajednice. Cilj putovanja i istraživanja bio je otkriti potencijale tih danas 'zaboravljenih' mjesta, gurnutih van turističkih ruta i u svakom smislu marginaliziranih, što one društvene, prirodne, što prostorne - urbanističke i arhitektonske, obzirom da sam po struci arhitektica - koji bi se eventualnom prenamjenom ili primjenom na drugom prostoru ili u drugim okolnostima, mogli oživjeti i prevesti povijesni prosperitet u onaj budući. Napominjem da je jedan od prijavljenih tekstova objavljen 2024. godine, no prilažem ga zbog cjelovitosti projekta.
Ena Katarina Haler (Osijek, 1996.) književnica, arhitektica i novinarka. Radi kao novinarka i fotografkinja za tjednik Express. Piše reportaže, kolumne, feljtone, književne i filmske kritike. Zaposlena je kao arhitektica na Institutu za povijest umjetnosti. Objavila je roman ‘Nadohvat’ 2019. godine. Živi u Zagrebu.
Microsoft OLE DB Provider for ODBC Drivers
error '80040e14'[Microsoft][ODBC SQL Server Driver][SQL Server]Incorrect syntax near '23'.
/amp/_extras.asp, line 89
.jpg){kind=link}
.jpg){kind=link}