Mario Pušić: Emocija je reportaži ono što je okus jelu

Na 6. Fra Ma Fu festivalu održanom 2.i 3. listopada najboljom reportažom u 2019. godini proglašena je priča Maria Pušića Đuro sam u selu. Izvještaj s dodjele nagrada i obrazloženje žirija možete pročitati ovdje, a kao uvod u razgovor s laureatom donosimo mišljenje članice žirija Olge Vujović: Naslov reportaže Đuro sam u selu podsjeća na naslov poznate priče za djecu „Pale sam na svijetu“ ali na drugačiji način: dok dječak Pale shvati da se ne može sam igrati, koliko god bila privlačna spoznaja da smije raditi sve što mu prije nije bilo dopušteno, 92-godišnji Đuro Šušnjar nastoji i dalje živjeti kao da je okružen ljudima. Njegov pozitivan odnos prema životu, neugasivi optimizam i snalažljivost djeluju na čitatelje gotovo poput lijeka. „Jest Đuro sam, ali nije usamljen“ napominje Pušić i upravo ta tvrdnja je ključna poruka cijele reportaže. Osim što ulazimo u Đurin život, prepoznajemo i Pušićeve naglašene simpatije za ovog, životom zaraženog, junaka: od opisa puta iz (uvjetno) civilizacije do zaseoka Šušnjari koji kao da vodi kroz začarani labirint, preko detaljnih i duhovitih opisa samog Đure, njegovog okoliša i svakodnevice do završnih replika kroz koje izviruje starčev karakter. Osim slikovitih opisa i odličnog literarnog stila, Pušićeva reportaža odiše istinskim emocijama koje obuhvaćaju Đuru Šušnjara, autora i čitatelje. Gens una sumus!

Novinarstvom ste se počeli baviti na Radio Mrežnici 2000. godine. Kako ste ušli u svijet novinarstva i što vas je zapravo privuklo kod tog zanimanja?
- Preko veze. Konobario sam krpajući tako studentski džep, a sa svojim bendom na svirke u taj restoran dolazio je direktor Radio Mrežnica koja je 2000. godine počela s emitiranjem i slagali su mladu novinarsku ekipu. Nažicao sam ga priliku jer sam kao klinac strašno želio biti sportski novinar, pa mi se ova okolnost učinila zgodnom da si je ispunim. Dobio sam je, odradio sam nekoliko mjeseci i shvatio da želim pisati priče. Radio i sport nisu dobra kombinacija za to. Imao sam freaky osjećaj da vijest koju napraviš ode negdje u eter, izgubi se i džaba si je radio. Trebalo mi je nešto opipljivo, nešto poput – novina.
Iste godine se u Karlovcu otvorilo dopisništvo Jutarnjeg lista. Tamo sam dospio isto preko veze, jer su me preporučile kolege koje sam bio upoznao na radiju. Tadašnji urednik kolutao je očima na moje prve tekstove komentirajući: „Ovaj mali ne zna napisati običnu vijest, ali ima dobre priče”. Tako sam, 1. prosinca 2000. godine postao dopisnikom Jutarnjeg lista iz Karlovca, što sam (formalno) i danas. U 20 godina nijedan tekst nisam napisao u zagrebačkoj redakciji, ali sam im u Zagreb poslao na tisuće kartica iz kafana i hotela, automobila i ispod vedrog neba, iz svih dijelova Hrvatske i desetak zemalja oko nas.
Zašto novinarstvo? Bio sam uvjeren da novinari mogu promijeniti stvari.

Reportaža Vam je najdraža novinarska forma. Zašto baš ona?
- Ona urednička anegdota kako ne znam napisati vijest me proganja i danas. Rekao bih da sam je donekle svladao, ali odlazak na tiskovnu konferenciju i izvještavanje s takvih događaja uvijek mi se činilo traćenjem novinarskog vremena. Bježao sam iz press salona na ulicu, od političara među ljude, iz dnevne rutine u neprestano traganje, i tako sam se odjednom našao u reportaži.

Što uopće čini reportažu dobrom?
- Emocija je reportaži ono što je okus jelu. Ne ide dobrom kuharu s lošim namirnicama, niti će loše namirnice ispasti dobro jelo. Isto je s reporterom i temom na koju se namjerio.

Postoji li reportaža koje ste napravili, a koja zauzima nekakvo posebno mjesto u Vašem srcu?
- Ne postoji. Kada bih sada inzistirali na nabrojim najdraže, pobrojao bih ih dvadesetak, ali ih ne bih mogao rangirati. Za svaku dajem svoj maksimum. Od trenutka kada odradim terenski rad ili razgovor sa sugovornikom ona me proganja, sve dok je ne izbacim na papir, često fragmente slažem u glavi dok vozim. No, postoje sugovornici i situacije koji su na mene snažno utjecali i zbog kojih sam propitivao, pa onda i mijenjao vlastite stavove. Od moje prvotne ideje da uz pomoć novinarstva mijenjam svijet, mogu reći da je ono s godinama mijenjalo mene, vjerujem na bolje. S time sam zadovoljan.

Đuro sam u selu zaista je izvrstan tekst! Kako ste uopće našli Đuru i odlučili pisati o njemu?
- Praveći reportažu o robinzonskom kampu u Ključu, na mjestu gdje se Tounjčica ulijeva u Mrežnicu. Vlasnik, umirovljeni ogulinski nastavnik Ratko nam je pripomenuo kako ima u blizini jedno selo u kojemu živi jedan zanimljivi djed, a potpuno je sam. Na povratku smo stali kod njegove kuće, ali ga nismo pronašli. Vratili smo se kolega fotoreporter i ja opet za dva, tri dana, i tada je nastala priča o djedu Đuri.

U tekstu, Đuro komentira kako je, tijekom života, primijetio određene promjene kako na sebi, tako i u prirodi općenito. Mene zanima možete li Vi isto reći i za svijet novinarstva? Je li se on, i na koji način, promijenio otkako se Vi bavite novinarstvom?
- Svijet je postao brži, napredniji, okrutniji i opasniji. Novinarstvo uvijek prati društvene trendove (neznatno na njih utječući i mijenjajući ih) i bude odraz tog društva. Informacija je užasno brza i dostupna uvijek i svugdje.

Imate li nekakvih predviđanja što se tiče razvoja novinarstva u budućnosti? U kojem smjeru to sve ide?

Digitalne platforme, osim što su news pretvorile u informacijski metak, otvorile su sjajan prostor za klasičnu reportažu, koja se sada može praviti multimedijalno. Istovremeno, reportaža je u ovom trenutku jedan od bitnih razloga zašto novine još uvijek nisu nestale s kioska, a ako prežive ovo digitalno doba, onda će ona za to biti vjerojatno najzaslužnija.

Što biste rekli, koja je najvažnija stvar koju ste naučili kao novinar?
- Pisao sam o jadnicima, bogatašima, lopovima, ilegalcima, krijumčarima, zlima i herojima. Izvještio sam se u hodanju u njihovim (tuđim) cipelama i više ne sudim olako.

Preporuke mladim novinarima ili onima koji to tek žele postati?
- Ja još uvijek tragam za pričom svog života. Kao što strastveni tragač za zlatom traži svoju zlatnu žilu. Usput se nađe ponešto grumenja, neki neobrušeni dijamant, ali i hrpa kamenja. Tragajte za svojom najboljom pričom, usput ćete upoznati puno dobrih ljudi i obići puno lijepih mjesta. Slušajte starije, njihovo iskustvo vrijedi zlata, i čujte drugu stranu priče, ona je često važnija od prve. Pazite na detalje, oni su najvažniji u svakoj novinarskoj priči – to je savjet koji sam ja dobio od svojeg starijeg kolege, pa ga samo prenosim dalje.

Podijelite

Novinarstvo