Prošlo je osam navečer. Vozim se u autu prema poslu. Na meni je narančasta radna uniforma, a na radiju prerada pjesme "Creep" Radioheada. Do mene dopiru dva stiha: "What the hell am I doin' here? I don't belong here." Ta me pjesma prati gotovo svaku večer kad idem na posao i svako jutro kad se vraćam s posla. Njemačke radiostanice gore su od naših; stalno se vrte jedne te iste pjesme. I uvijek me pogode s "Creep" i podsjete na pitanje koje i sam sebi postavljam sve vrijeme: Kojeg vraga ja radim ovdje? Ja tu ne pripadam!
Od stana do skladišta jedne od najvećih dostavnih tvrtki, nazvat ćemo je Firma II, treba mi 15-ak minuta vožnje. Svaku večer ista procedura; stani u red s ostalim narančastima da uzmeš ključ pretinca u kojem ostavljaš osobne stvari i mobitel koji se ne smije unijeti u skladište. U ušima mi i dalje odzvanja: "But I'm a creep, I'm a weirdo…" Kad se riješiš narančastog reda, ostaviš novčanik i mobitel, staneš u još duži narančasti red za sigurnosnu kontrolu. U glavi opet: "What the hell am I doin' here?" Karticom Firme II i skeniranjem dlana otvara se prolaz za kontrolu. Kao i prije ulaska u avion, sve se stvari moraju staviti u plastične kutije koje prolaze rendgen, a ti prolaziš kroz detektor metala. Ako nešto zapišti, ručno te pregledaju, a ako je nešto sumnjivo u torbi, onda je otvore i prekapaju po tvojim stvarima. Upaljač možeš unijeti, ali samo jedan. Dva ili više je zabranjeno. A višak, ako ga nađu, bace u smeće.
Napokon prođeš redove i kontrole, ponovno oblačiš sve što si skinuo, ulaziš u predvorje terminala, a ondje opet sve vrvi narančastim ljudima. Moraš se s karticom nekako među njima probiti do aparata za prijavu da si došao ili, kako to piše na njemačkom, za: kommen. Onda, jer radiš za "cajt firmu", moraš otići na drugi kat i naći na listi svoje ime i potpisati se. Kad sve to obaviš, krećeš prema terminalu 1, dugom, velikom, bučnom skladištu koji ti se čini kao da je bez kraja. A još je gore to što se osjećaš kao da si stalno tu. Da si zarobljen u jednom trenutku. Da ne postoji ništa drugo osim Firme II, terminala i tebe u narančastoj uniformi. Kao da vječno ideš tim terminalom do mjesta gdje supervizori izvjese listu na kojoj je napisana tvoja pozicija za tu noć. I tu se opet potpišeš. Ja sam na T1R2 dijelu terminala gdje su linije Bravo, Delta i Charlie. Svaka od njih ima po 20 mjesta na kojima se ukrcavaju paketi u avionske kontejnere. Ne volim cijeli Charlie zbog supervizora, a Deltu i Bravo od 11 do 20 zbog odbojnih ljudi, Nijemaca koji ondje rade, a zaposleni su izravno za Firmu II. Treba svaku noć izdržati do pet ujutro. Na listama je upisano i vrijeme pauze od 30 minuta, koja je naravno neplaćena.
"Creep" mi se i dalje vrti u glavi. Pokušavam se utješiti time da moram izdržavati u biti samo sedam sati, jer je pauza pola sata, a posao splasne oko pola pet. Stalno gledam na sat i odbrojavam: još šest i pol sati, još šest sati…. Vrijeme je za pauzu. Vani je hladno. Prosinac. Pušim cigaretu i razmišljam samo o jednom: kako dolazim u Dubrovnik gdje sam ostavio svog psa kod mame i brata, zazviždim i moj se Šlomo zatrči prema meni. Svaki dan, na svakoj pauzi Dubrovnik, moji, Šlomo i ja. I napokon dođe tih pola pet, kad se već počneš spremati da kreneš prema izlazu. Idem. Završen je posao za noćas. Koračam teškim, umornim korakom prema izlazu i opet isti osjećaj kao da se ovo mjesto ne može napustiti.
Primjećujem svaki put na odlasku stariju pretilu ženu koja upravlja malim vozilom s prikolicama u kojima su paketi ili kutije. Uvijek vozi u suprotnom smjeru. Čini mi se zadovoljna. Ovdje su svi ili premršavi ili predebeli. Na izlazu gužvara od ljudi u narančastom. Svi čekaju točno pet sati da se mogu odjaviti, da im se ukaže "gehe" na automatima. Jer ako se odjaviš u 4.59, onda ti neće platiti zadnjih pola sata. Naguravanje da se cvika točno u pet. Previše je ljudi, a premalo aparata.
Onda kad se uspiješ odcvikati, hajde opet u red za izlaz. Moraš karticom otvoriti prolaz. Ako zasvijetli zeleno, prolaziš, ali ako ti zacrveni i zapišti, to znači da si nasumično odabran za pregled da nisi nešto ukrao. Izdvoje te sa strane, opipaju, prekopaju ti torbu i, ako ne nađu ništa, puste te. Strka i panika nastane u predvorju jer oni koji nemaju auto žele što prije uzeti stvari iz pretinca i stići na autobus koji kreće u 5 sati i 2 minute!? Nekako se dovučem do svog auta i krenem prema stanu, a na radiju opet "Creep". I već u sljedećem trenutku opet koračam terminalom, prema popisu koji su objesili supervizori, kao da se u međuvremenu ništa nije ni dogodilo. A u biti i nije.
A kako je došlo do toga da iz Zagreba u kojem sam imao posao, stan, auto završim usred bivše Istočne Njemačke, u Leipzigu, u modernom ropstvu?
Ovo nije priča samo o meni, nego i o sirotinji iz istočne Europe, migrantima, mladim Španjolcima, Južnoamerikancima i svima onima koji su napustili domove i došli u Njemačku potražiti bolji život. Dobili su sve samo ne to. Ovo je priča o tamnoj strani kapitalizma. Ili možda o pravoj strani?!
Meni je trebala promjena, imao sam jaku potrebu otići iz Hrvatske. Mislio sam da će s promjenom sredine doći i apsolutni preokret u životu. Pozitivan, jasno. Tražio sam po oglasnicima posao u Njemačkoj na kojem se može proći i s engleskim jezikom. Njemački ne govorim, ali upisao sam prvi stupanj, imao sam velike planove da ostanem ondje dulje vrijeme. Njemačku sam odabrao i zbog psa, da ga mogu dovesti kad se smjestim. Mislio sam da i Šlomo treba promjenu. Kamo idem ja, mora ići sa mnom i moj bleso.
Poslovi na koje sam se mogao javiti bili su putem agencija, tih modernih trgovaca robljem, uglavnom na aerodromima. Ili utovarivač i istovarivač prtljage ili pak rad u skladištima s paketima. Jedan od tih oglasa bio je i onaj da velika svjetska korporacija, nazvat ćemo je Firma I, u Leipzigu traži ljude za sortiranje paketa. Može i engleski. Plaća 13,84 eura bruto satnica, što znači minimalna 1600 eura, prosječna 1900 eura. Uz to daju i po 500 eura neto za prvih pet mjeseci kao stimulaciju za preseljenje, mogućnost prekovremenog rada, a piše i da je velika mogućnost izravnog zapošljavanja nakon nekoliko mjeseci. Nije potrebno iskustvo, jedini je uvjet poznavanje njemačkog ili engleskog jezika, minimalno B1 razina.
Prijavljujem se i uskoro me zove draga i ljubazna žena iz hrvatske podružnice te agencije. Razgovaramo o poslu, malo i na engleskom kako bi provjerila moje znanje jezika. Dogovaramo se što im od papira trebam poslati. Najvažnija je potvrda o nekažnjavanju jer je posao na aerodromu, a tu je još i izvadak iz mirovinskog… Da bih mogao doći i raditi, potrebna mi je dozvola za rad na aerodromu njemačkih vlasti, a koja se čeka dva do tri mjeseca. Moja sugovornica objašnjava mi da je osiguran smještaj, ali da se on plaća 600 eura mjesečno i da mi ne može garantirati da ću biti sam u sobi. Napokon dobivam dozvolu u svibnju prošle godine i predugovor u kojem piše da je onih 500 eura bruto, a ne neto. Prelazim preko bruto-neto tihe prijevare jer želim što prije pobjeći.
I tako sam mogao krenuti u Njemačku. Sretan sam. Još samo da odradim specijal o Pelješkom mostu i krećem. Odlazim u redakciju odlučan dati otkaz. Ali glavni urednik Dražen Klarić, iznenađen mojom odlukom, predlaže mi da uzmem pola godine neplaćenog pa ako mi tamo ne bude dobro da se mogu vratiti u Večernjak. Pristajem na tu lijepu gestu koju bi rijetko tko učinio. Pokazalo se i mudru. U Njemačku sam otišao u petak, 22. srpnja 2022., po želji agencije. Stižem u Leipzig. Na kolodvoru me kupi William (u tekstu su sva imena ljudi iz Njemačke zbog njihove zaštite izmjenjana) iz agencije. U autu je već troje mlađih Grka koji su stigli avionom. Izlazimo iz Leipziga, vozimo se sve dalje od grada i stižemo pred hotel usred industrijske zone, kod autoceste. William nas smješta po sobama. Imam sreću, sam sam u sobi, za razliku od Grka koji se otprije ne poznaju i koji završavaju u istoj sobi i obojica plaćaju po 600 eura! Smještaj je pristojan. Uredno je. Mala kuhinja, WC i tuš.
Gladan sam pa izlazim van u potrazi za hranom, ali u blizini hotela nema nijednog dućana. Hotel je preko puta Ikee i šoping-centra, no od njih ga dijeli autocesta. Postoji navodno neki bus koji vozi do tamo, ali koji nikad ne dolazi. Nađem neki karting-centar, napokon, u kojem je i pizzeria i konačno nešto pojedem. Poslije su mi starosjedioci objasnili da mogu do Nove (šoping-centra) doći okolo poljskim putem i proći ispod mosta i tako izbjeći autocestu. Udaljenost: pola sata pješice u jednom smjeru. Iako su iz agencije inzistirali da dođemo u petak 22. srpnja, ništa nismo radili sve do srijede. Četiri dana u toj zabiti u koju su nas smjestili bilo je za poludjeti. Lokacija je imala loše veze javnog prijevoza. Trebalo nam je neko vrijeme da se snađemo. Do autobusne stanice za Leipzig valjalo je 15 minuta pješačiti, među ostalim i kroz kukuruzište. Prvi susjedi bili su nam migranti koje su smjestili u bivšu vojarnu ili nešto slično pa smo putnici u autobusu bili uglavnom mi i migranti. Zajedno smo išli kroz kukuruzište. Sve je nalikovalo kao da smo na trajnoj migrantskoj ruti.
A da bi se radilo na aerodromu, potrebno je proći dva tečaja – Dangerous Goods Regulations i Airport Security.
Nakon srijede, kad smo napokon otišli u agenciju potpisati ugovore i dobili sigurnosne cipele i prsluk, u četvrtak je bio prvi tečaj. Cijeli dan, od ranog jutra, slušate o opasnim tvarima i stvarima koje ne smiju u avion, a onda kasno popodne polažete ispit. Doduše, možete se koristiti bilješkama. Sutra opet ista priča; cijeli dan slušate o airport securityju i onda polažete ispit. Na kraju opet idete u agenciju u kojoj putem mobitela opet polažete neki crtić – infantilni interni test Firme I. U ponedjeljak napokon idemo u Firmu I, na četiri dana obuke i nosimo žuti prsluk na kojem piše "I'm in training". A u Firmi I kaos.
Nije to onaj američki odjeljak te tvrtke kamo ne smijete ići za vrijeme smjene ni u WC. Ovo je ipak Europa. Trebalo mi je svega nekoliko dana da shvatim da su za tu jednu od najvećih internetskih kompanija radne procedure i organizacija posla očaj živi! Na treningu nas je 11; ono troje Grka, još jedan ili dva Hrvata, Slovak i još neki drugi. Hrvat, 32-godišnji Goran, tako ćemo ga zvati, stigao je kad i ja, ali autobusom, kao i Slovak, 50-godišnji Jan s kojim sam s vremenom postao jako dobar prijatelj. Počeli smo se družiti još dok smo čekali u hotelu da se nešto napokon počne događati. Goran i ja u početku smo pješačili do Nove, šetali industrijskom zonom, sjedili na klupici ispred hotela gdje bi nam se pridružio i Jan. Razgovarali bismo i s drugima, pitali jesu li zadovoljni s poslom i tako to, uobičajeno.
Trening je počinjao u 12.45 sati i završavao u 22.21 sat. Da, dobro sam napisao, smjena u Firmi I traje devet sati i 36 minuta! I ovdje se morate cvikati točno, ni minutu prije 22.21 jer, ako to učinite minutu prije, neće vam biti plaćeno zadnjih 15 minuta. Prvi dan dvoje instruktora, zbunjeni Nijemci, supružnici, koji su do pandemije svirali na kruzerima, vode nas kroz skladište. Prva stanica – sigurnosne upute. U Firmi I je sigurnost na prvom mjestu, tako piše posvuda u skladištu. Djevojka iz prve pomoći objašnjava nam koliko je važna sigurnost od ozljeda, kuda se i kako trebamo kretati bla-bla-bla… Nakon toga dobivamo zaštitne kape, rukavice i boce za vodu. Sigurnosne cipele dobili smo u agenciji.
Naravno, glavni je savjet da pijemo puno vode. Nastavljamo obilazak. Instruktori govore što se gdje radi.
Ovdje se iskrcavaju paketi iz avionskih kontejnera i prebacuju u velike kutije. Ovdje se iz velikih kutija prebacuju paketi u kontejnere. Ovdje je sortirnica, iz kontejnera se izbacuju paketi na trake i onda se po oznakama sortiraju i stavljaju u kutije. A ovdje se, govore nam, iz kamiona ručnim viličarima kutije izvlače u skladište i pripremaju za velike rendgene kako bi prošle carinu. I to je to. Cijeli se posao svodi na ubaci – izbaci. Dušu dalo za moj tostirani mozak. Odlazimo na 45-minutnu pauzu u 16.15 sati, koja naravno nije plaćena. Procedura ulaska u skladište, koje je na aerodromu, ista je kao kad putujete avionom. Sve stvari morate staviti u plastičnu kutiju da prođu kroz rendgen, a vi prolazite kroz detektor metala. Zaštitarima pokazujete iskaznicu koju ste dobili za rad na aerodromu i drugu za rad u Firmi I. Na obje su vaša fotografija, ime i prezime.
Svaki put kad izađete iz skladišta pa i za vrijeme pauze prolazite istu proceduru. Dopuštali su nam da unosimo mobitele, koji su inače do pandemije bili zabranjeni, ali su ih tada dozvolili zbog hitnih slučajeva. Ne smije se ništa fotografirati, i ne daj Bože da te team leader ili team manager uhvati kako tipkaš poruku ili surfaš. Upaljači su bili zabranjeni. Stvari smo mogli ostaviti u ormarićima u svlačionici. S time da oni direktno zaposleni u Firmi I imaju ormare velike plave boje, dok mi iz "cajt firme" imamo male ormariće. Svaki dan smo se morali natjecati da nađemo ispravan ormarić koji se inače zaključavaju na šifre, jer su mnogi bili u kvaru, točnije baterija im je bila potrošena. Ormarići su doslovno ormarići jer u njih jedva da je stao ruksak srednje veličine.
Nakon pauze nastavljamo s instruktorima obilaziti skladište. Daju nam i da nešto malo radimo, da vidimo kako to ide… I tako je prošlo osam sati i naši instruktori nisu znali što bi s nama jer više nisu imali što pokazati, a paketi su svi bili sortirani, ukrcani i iskrcani. Onda su nam, onako iz očaja, pokazivali kako se mete i čisti skladište i tako do 22 sata, kad su se i sami umorili od svega. Trebamo dočekati 22.21 sat da se odcvikamo. Pet minuta prije toga, već su postrojeni oni iz smjene od 12.45 sati, da se točno na vrijeme što prije odjave i odu kući, automobilom ili S-Bahnom. A nama je odlazak u hotel u to doba bio nemoguć. Nismo imali automobil, zadnji autobus iz Leipziga, do kojeg bismo morali doći S-Bahnom, a koji vozi do naše zabiti je u 20.30 sati.
Agencija je osigurala dva kombija za prijevoz od hotela do Firme I. Netko od radnika je bio vozač i samo je njih nekoliko moglo voziti kombi. Inače su smjene za radnike "cajt firme" od 10.45 sati do 20.21 sat. Zato smo morali zamoliti nekoga od vozača da nas pokupi poslije treninga. Goran, Jan i ja smo inače do posla išli javnim prijevozom. Tada je u Njemačkoj mjesečna karta za sav javni prijevoz bila devet eura. Pa bi tako kretali u 10.45 sati i pješačili do stanice busa, a u Leipzigu hvatali S-Bahn. No povratak je bio problematičan.
Četiri dana treninga je prošlo kaotično i sporo. Počeli smo raditi, istovarivali iz kontejnera to more malih paketa, skenirali ih ručnim skenerima, sortirali i tako svaki dan na drugoj poziciji. Iza osam sati ubijala nas je dosada jer nije bilo posla. Cijeli dan si na nogama, ali ne smiješ, a ni nemaš kamo sjesti osim na pod ili palete na kojima se prevoze kutije. Bole noge, bole leđa. Od dosade meteš. Prvi dan nakon treninga dobivamo narančaste prsluke kao i svi ostali. Smjena nam je od 10.45 do 20.21 sat. Nas trojica ne idemo kombijem, za koji tjedno svatko tko ga koristi mora dati pet eura za gorivo.
Idemo svojim putem – krećemo u 8.45 sati, prvo pješačenje pa bus pa S-Bahn. Vraćamo se S-Bahnom jednu stanicu pa hvatamo bus za Novu i onda pješačenje do hotela. Stižemo oko 22 sata. Na posao prvi dan dolazimo na vrijeme. Ulazimo u skladište i počinjemo lutati. Ne znamo što trebamo raditi, koga pitati… Tamnoputi Amerikanac, Barack, primijetio nas je izgubljene i pomaže nam da se snađemo. On je instruktor, piše mu to i na prsluku.
U Firmi I su dijelovi skladišta označeni kao Alfa, Bravo, Charlie, Delta, Echo, Hotel. Od toga se prvi i zadnji uopće ne koriste. Barack nas vodi do Delte na koju se u kutijama dovoze paketi, a onda ih jedan ili dvojica vade iz kutije i na traci s rolerima guraju prema onome koji ih slaže ili ubacuje u kontejnere. Na putu do njega moraju proći kroz skener koji signalizira ako nešto nije u redu s tim paketom, poput pogrešne destinacije.
Previše je ljudi, na jednoj takvoj poziciji radi ih po pet, čak i šest. Barack za svakoga od nas pronalazi poziciju i pri tome se prepire s Nijemcima koji negoduju i objašnjava im da smo mi novi i da moramo naučiti raditi. Inače, Nijemci, ti istočni s nekim komunističko-nacističkim mentalitetom, jako su, čast izuzecima, neljubazni prema strancima. Osjeća se netrpeljivost, ksenofobija. No osim Nijemaca, tu rade i ljudi iz gotovo cijele istočne Europe pa su ipak ti netrpeljivi u manjini. Ima ih i visokoobrazovanih, mladih, srednjih godina pa i onih koji su prešli šezdesetu. Grci, Bugari, Rumunji, Slovaci, Poljaci, Česi, Mađari, Hrvati.
S vremenom smo shvatili da kad dođemo u smjenu da se svi okupe oko team managera koji održi govor, a team leader skenira iskaznice i kaže kamo da idemo – na Deltu, Bravo, Charlie… Bez precizne pozicije. Kad dođemo, oni iz jutarnje smjene su na pauzi pa nastavljamo njihov posao. A kad se oni vrate s pauze, nastane pravi krkljanac, borba i otimanje za posao. A kakva tek otimačina za posao nastane kad dođu oni kojima smjena počinje u 12.45 sati! Ono što mogu raditi dva radnika, radi njih pet-šest. Neki te doslovno odguraju i ubace se na tvoje mjesto. Nijemci, kad bismo ih pitali da radimo s njima, uvijek bi odgovorili: Nein.
Ubacujemo pakete u kontejnere. To su kuverte ili lagane kutije. Neke ne prođu skener, a onaj koji stoji do kontejnera već ih automatski ubaci unutra. A onda takve pakete treba izvaditi, skenirati ručno i provjeriti je li prava destinacija. Znalo se dogoditi da u već polupunom kontejneru završi neskenirana kuverta koju je nemoguće naći. Nakon neuspješne potrage znali bismo reći: Ma 'ko ga j..., neka to rješavaju oni u Rimu ili kamo već ide kontejner.
I tako bude negdje do 16 sati kad staje sve jer nema se što raditi. Čeka se sortirnica koja počinje posao između 17 i 18 sati.
Na sortirnici možete raditi na iskrcavanju paketa i njihovu stavljanju na pokretnu traku. Inače crkneš od toga; sa zaštitnom kapom na glavi u kontejneru, preznojiš se, križa od saginjanja pucaju. Možeš raditi i na odvajanju paketa na pokretnoj traci. Tu ti noge otpadnu od stajanja na jednom mjestu i oči iskoče od buljenja da vidiš oznaku i prebaciš paket na pravu traku. Možeš biti i skenerist koji skuplja pakete s određenom oznakom, skenira ih i stavlja u kutije koje onda ručnim viličarom odvoze na određene pozicije.
Jedan dan, iako sam već istovario dva kontejnera, team leaderica se zaderala "Faster, faster!", na što sam joj odgovorio da ne mogu brže od toga i da mi je to već treći kontejner. Sortiranje bi obično završilo oko 19 sati i onda bismo morali slagati kutije za noćnu smjenu. Svi bismo se otimali za bilo kakav posao pa i za to, pogotovo oni sa zelenim bedžom koji znači da radiš preko agencije, ne bi li ih team leaderi i team manageri primijetili i ponudili im plavi bedž koji imaju izravno zaposleni u Firmi I.
Kad bi i to završilo, ne bih znao što sa sobom. Jednom mi je team leader rekao da prebacim neke kutije, a kad sam ih prebacio, drugi team leader mi je rekao da ih vratim tamo odakle sam ih prebacio!? Drugi puta sam pak team leadericu pitao što sad da radim, a ona mi je odgovorila da ne zna ni što bi ona sama radila. Dogodilo se da sam otišao do otpada gdje se režu neupotrebljive kutije i tako ubio vrijeme. Poslije su me drugi skužili što radim i odjednom se desetak ljudi počelo otimati za te kutije kako bi ih rezali i nešto radili.
A onda se u međuvremenu pojavio problem smjena. Nama iz "cajt firmi" dali su svega po 12, 13 ili čak samo osam smjena mjesečno, što nije dovoljno ni da zaradiš minimalac od 1600 eura. Dobili bismo liste sa smjenama za taj mjesec, ali su nam počeli otkazivati i to malo smjena koje su nam dali. Apsurd je u tome da bi isti dan nekom otkazali smjenu, a nekog drugog zvali da, ako želi, može odraditi dodatnu!
Očito su doveli previše ljudi, a Firmi I je posao padao. Dnevno bismo sortirali najviše 25.000 paketa. A svaki dan su stizali novi ljudi. Prepoznavali smo ih po onim žutim prslucima "I'm in training". Moderne trgovce robljem i njihove kupce očito nije bilo briga što će biti s modernim robovima. Bitno im je da ih ima dovoljno i da ih ima viška, za svaki slučaj. Krajem kolovoza u Firmi I su tražili 10-ak ljudi koji bi radili "early sunrise smjenu" u rujnu, od 5.15 sati uz ponudu da ćemo imati 22 smjene. Nas trojica smo se prijavila, a srećom i Lolek iz Poljske koji je imao auto pa smo mogli s njime ići tako rano na posao, inače to ne bi bilo moguće. Budili smo se u četiri ujutro kako bismo stigli na posao i radili do 14.51 sat.
A već bismo u sedam bili gladni kao vukovi. I trebalo je izdržati do pauze u 9.30 sati da nešto odemo pojesti. Unošenje hrane u skladište bilo je zabranjeno. Tri smo dana išli na pauzu u 9.30 sati, znači nakon četiri sata i 15 minuta rada, a onda nas je treći dan na ulazu u skladište dočekao team leader Hans s pitanjem gdje smo bili. Odgovorili smo da smo bili na pauzi, da smo na poslu od 5.15 sati. No on nam je rekao da je pauza u 10.30 sati, kao i onima koji počinju raditi "sunrise smjenu" od 6.45 sati! Tako smo morali gladovati sljedećih dana sve do 10.30 iako smo dolazili na posao sat i pol prije onih u "sunrise smjeni".
Krajem kolovoza nam je pak iz agencije stigao mail u kojem nas obavještavaju da su prognoze opsega posla u Firmi I do kraja godine loše i da neće biti ponuda za stalni posao, da će biti malo smjena i da je moguć i raniji raskid ugovora i otkazi zaposlenima. Zauzvrat nam nude isti posao kod novog poslodavca, u Firmi II. Ali samo noćne smjene, satnicu od 16,5 eura plus 25 posto za noćni rad i 75 posto za rad nedjeljom koji je obavezan. S tim da se subotom ne radi i da možemo imati pored toga još jedan slobodan dan. Ponudili su nam još šest mjeseci po 500 eura bruto za preseljenje. Tvrdili su i da su svi uvjeti rada isti kao u Firmi I, dakle paketi ne teži od 22 kilograma…
Odgovaram im odmah da pristajem na ponudu. Želim se riješiti Firme I i otimanja oko posla kao da smo u "Survivalu". Nastavljam raditi u Firmi I dok se ne srede papiri za prelazak, do početka listopada, kako su nam obećali. U međuvremenu nas zovu da dođemo u agenciju, kako su u mailu napisali, raspraviti novonastalu situaciju. Ljudi su na sastanku izrazili naravno nezadovoljstvo: kako to da su nas doveli u Leipzig da radimo u jednoj firmi, a sad nam kažu da tamo nema posla i da možemo raditi u Firmi II noćne smjene. Angela iz agencije nam onako svisoka, vrlo arogantno, odgovora kako smo nezahvalni jer su nam oni omogućili smještaj i našli posao i da ona ne bi sigurno imala takvu priliku u nekoj od naših zemlja. A osigurali su nam smještaj od 600 eura mjesečno koji sami plaćamo! Za to u Zagrebu unajmim stan, a ne sobicu. Obećali su nam i potpisali ugovor za posao koji je propao i sad nam nudi teške noćne smjene s puno težim paketima! Razilazimo se nezadovoljni.
Nastavio sam raditi u Firmi I i nakon toga.
U subotu navečer 9. rujna, negdje oko ponoći, a to smo vidjeli tek u četiri ujutro kad smo se ustali da idemo na posao, Fidel iz agencije šalje nam poruku na WhatsApp da se javimo u agenciju u ponedjeljak i da od 19. rujna počinjemo raditi u Firmi II.
U ponedjeljak dolazimo u agenciju, a tamo hladan tuš. Olaf nam priopćava da je poruka od Fidela greška i da i dalje radimo u Firmi I. Šalje nas doma uz lažno obećanje da ćemo uskoro dobiti od Angele mail kad počinjemo raditi u Firmi II. A to je bilo malo morgen.
Odrađujemo u Firmi I i subotu 17. rujna, a Lolek slučajno saznaje od predstavnika agencije u Firmi I da od ponedjeljka više ne radi tu, da su mu otkazali smjene. I nas još 20-ak provjeravamo tu informaciju i dobivamo isti odgovor. Nakon strke, slanja mailova i poruka ljudima iz agencije napokon oko 17 sati stiže nam šturi mail od Carlosa da od 19. rujna više ne radimo za Firmu I i da ćemo o poslu u Firmi II biti obaviješteni sljedećih dana.
Na kraju smjene sa zadovoljstvom vraćam kartice Firme I i za rad na aerodromu. Mrzio sam Firmu I. I tako smo ostali bez posla, a da nam je itko išta o tome službeno rekao, već smo to slučajno saznali. Novi posao nije bio osiguran. U ponedjeljak smo dobili mail od agencije u kojem su nam napisali među ostalim da još rade na dogovoru s Firmom II i da nećemo početi ondje raditi prije 1. listopada. Pitali bismo svako malo u agenciji kad počinjemo raditi u Firmi II, svaki put bi odgovor bio: "Javit ćemo vam, imamo sutra sastanak." Tako su prošla dva tjedna. No drugi su prošli još gore. Agencija je i dalje dovodila nove radnike tijekom kolovoza i rujna koji su se prijavili za rad u Firmi I.
Kad bi došli, a neki od njih su prešli i više od 1000 kilometara, onda bi im rekli da nema ništa od posla u Firmi I i da im nude zauzvrat posao u Firmi II i naravno samo noćne smjene. No kako dogovor agencije i novog poslodavca još nije bio definiran, novopridošli su morali više od mjesec i pol dana čekati da počnu raditi! Mi koji smo došli krajem srpnja bili smo među zadnjima koji su počeli raditi u Firmi I pa smo do novog posla čekali besposleni "samo" dva tjedna. Tada nismo znali da pravi horor tek slijedi.
ROPSTVO U NARANČASTOM 2
Operacija 'J... se, Germany': Kako se naš reporter izbavio iz skladišta multinacionalnih korporacija
Ispred mene na klupi su kalkulator i test, u ruci olovka. U jednom zadatku moram izračunati kolika je maksimalna nosivost poda i koliko je kratkih daski potrebno za teret težak 350 kilograma. Pritom trebam znati da je maksimalna nosivost poda izraz koji se koristi za određivanje strukturne granice pritiska težine po četvornom metru na bilo kojoj površini poda zrakoplova i da moramo zaštititi podnu površinu od preopterećenja kako bismo izbjegli strukturna oštećenja zrakoplova. U drugom zadatku računam koliko je potrebno kratkih daski za teret od 255 kilograma. Formula za to je: stvarna težina pošiljke plus kapacitet jedne daske jednako potreban broj kratkih daski. Te zadatke rješavam u noći s utorka na srijedu, iza tri sata ujutro. I ne, ne spavam. To nije noćna mora iz školskih dana. Ja sam zbilja budan i usred noći sjedim u klupi u centru Firme II za obuku. Rješavam test kako se ukrcava teret u avionske kontejnere, točnije ULD-ove (Unit Load Device).
Prije toga sam od 22 sata u utorak 4. listopada do tri ujutro u srijedu 5. listopada zajedno s još 10-ak kolega morao odslušati predavanje o tome kako u Firmi II slažu pakete u ULD-ove. Naravno, mrtav sam umoran. Budan sam gotovo 20 sati. Jedva čekam da se dočepam kreveta. To je bio naš prvi dan u Firmi II koji je započeo u 18 sati 4. listopada. Trebali smo tada doći u glavnu zgradu Firme II da nam izrade iskaznice bez kojih se ne može ući u zgradu i na terminal. A onda smo imali predavanje o pravilima ponašanja u Firmi II, procedurama i tako to. Među ostalim, vrlo su nam ozbiljno rekli da se kod silaska niz stepenice obavezno moramo držati za rukohvate. I da, vidimo li da se netko ne pridržava tog pravila, obavezno ga na to moramo upozoriti!?
Bio sam u prvoj grupi koja je trebala proći obuku za slaganje paketa u kontejnere ili ULD Build Up. To se inače zove reload. Za iskrcavanje paketa ili offload obuka nije potrebna. Tu samo uzimaš pakete iz kontejnera i stavljaš ih na pokretnu traku. Moja grupa otišla je na predavanje i polaganje testa. Ostali su dobili odmah tu noć narančaste uniforme Firme II i već počeli raditi uglavnom na offloadu. Agencijski i strani radnici uglavnom mogu raditi samo ta dva najteža posla u Firmi II.
U međuvremenu, dok sam čekao da počnemo raditi u Firmi II, kupio sam polovni automobil. Prije odlaska u Leipzig prodao sam svoj auto kako bih pokrio dio duga na kartici i da imam nešto novca uza se. Planirao sam nakon tri mjeseca dići kredit i kupiti auto. Ali nisam mogao tako dugo čekati. Novac za kupnju auta skupio sam dijelom od onog što mi je ostalo od prodaje auta u Hrvatskoj. Ostatak sam digao s kreditne kartice. I tako otišao u još veći minus. Dok sam radio u Firmi I i u onom međurazdoblju dok nisam počeo raditi u Firmi II našao sam stan u jednom mjestu blizu posla. To mi je bio primarni cilj, da što prije dovedem Šlomu. U stan sam se uselio početkom studenoga. I kupnju auta i najam stana dogovorio sam uz pomoć Google Translatea (prevoditelja). U istočnoj Njemačkoj gotovo nitko ne govori engleski.
Drugu noć dvojica djelatnika Firme II odvela su nas do sobe za opremu i dala nam radnu odjeću. Nema svlačionice. Odjeću smo isprobavali u WC-u. Prve hlače bile su mi prevelike pa sam tražio dva broja manje u struku. U Njemačku sam došao sa 100 i nešto kilograma, no već sam u Firmi I izgubio na težini. Druge hlače koje su mi dali jedva sam zakopčao. Ali uzeo sam ih jer sam računao da ću još smršavjeti. I bio sam u pravu.
A onda su po nas došli drugi ljudi iz Firme II da nas odvedu do radnih mjesta na kojima ćemo sa svojim "buddyjima" učiti kako se slažu paketi u ULD-ove. Po nas četvoricu došla je mlada djevojka Heidi (imena su izmišljena, kako ne bismo kompromitirali stvarne ljude u ovoj priči) i odvela nas dolje u bučni terminal, gdje su viličari jurili gore-dolje, lijevo-desno. Dojam je bio kao da sam sišao u neko podzemlje gdje je sve kaotično, histerično, mračno, a s vremenom se taj dojam još pogoršao. Terminal 2 djelovao je golemo, najmanje dva puta veće od onoga Firme I u kojoj sam započeo svoju avanturu rada u Njemačkoj. A Firma II ima tri takva terminala.
Heidi nas je rasporedila po pozicijama, a ja sam imao sreću da mi je tu večer "buddy" bila upravo ona koja je bila draga i trudila se sve mi objasniti i pokazati. Kao i Lena s kojom sam radio drugu noć. Drugi nisi bili takve sreće. Dobili su "buddyje" Nijemce koji se nisu nimalo trudili pokazati im kako se radi. Nakon te prve noći bio sam crknut jer je bilo dosta teških paketa. To je bila još jedna prijevara agencije koja me dovela u Njemačku i koja je tvrdila da neće biti paketa težih od 22 kilograma. Mnogi su bili teški i više od 30 kilograma. Agencija nas je prevarila i da ćemo u Firmi II imati plaćene pauze. A prevarili su nas i kad su rekli da ćemo imati dva slobodna dana u tjednu.
Za listopad su nam poslali liste smjena sa samo jednim slobodnim danom – subotom. Uz objašnjenje da moramo nadoknaditi one dane koje nismo radili nakon Firme I. Kao da samo mi krivi za to. Slagali su nam i da se rad nedjeljom plaća 75 posto više, istina je bila 50 posto. Na Romeu je kao ULD koordinator radio Hrvat Luka koji mi je puno pomogao, a supervisor Dieter bio je srdačan. No tu je bio i mladi Nijemac Alois s brčićima, ali on je imao i bradu. Alois je bio jako neljubazan, ksenofob, nije htio razgovarati sa mnom, pravio se da ne zna engleski. S drugima bi razgovarao i smijao se, a sa mnom bi bio mrk i samo je šutio.
Treći dan stiže nam mail da smo nakon obuke raspoređeni na druga radna mjesta. Moje je bilo T1R2, kao i većini drugih kolega koji su prošli ULD Build Up obuku. No nitko nije znao gdje je to. Ni na recepciji Firme II ni u agenciji. Nakon dva sata telefoniranja iz agencije su nam rekli da idemo na pozicije na kojima smo bili prva dva dana. No tu noć trebao nas je obići instruktor i ocijeniti kako slažemo pakete u ULD-ove. To je bio petak, subota je slobodni dan pa smo supervizore pitali i gdje ćemo raditi u nedjelju. A u nedjelju se dogodio apsurd što se tiče one obuke i suludog pisanja testova usred noći. Tu nedjelju bio je prvi radni dan u Firmi II za mladog Španjolca Pabla kojega je jedan od supervizora, Dieter je imao slobodni dan, stavio da radi sa mnom.
Pablo nije imao pojma kako se slažu paketi, nije prošao nikakvu obuku, tek je dan prije stigao u Njemačku. A o gradnji zidova od paketa u ULD-ovima podučavao sam ja njega, a meni je to bio tek četvrti dan u Firmi II!? Tad sam otkrio i novu migrantsku rutu jer Pablo je zapravo bio iz Južne Amerike kao i, shvatio sam poslije, mnogi drugi "Španjolci" koji su se iz Argentine, Kolumbije, Čilea… preko Španjolske dokopali Njemačke. Većina njih imala je ugovore da moraju svaki mjesec raditi šest dana, samo subotu imaju slobodnu. Pomislio sam kako je to tužan način trošenja tako dragocjene mladosti.
Pablu i meni pomagao je tamnoputi Abdul koji je bio ogorčen i razočaran Firmom II u kojoj radi već godinama. Žalio nam se na rasizam u toj korporaciji jer je nekoliko puta aplicirao za supervizora i svaki je put bio odbijen. No njegov kolega Nijemac s kojim je zajedno počeo raditi postao je supervizor. Kaže nam da će se uskoro preseliti u zapadnu Njemačku gdje nema toliko ksenofobije i rasizma kao u bivšem DDR-u. U ponedjeljak opet odlazim na Romeo. Dieter je počeo telefonirati i napokon dobio informaciju da trebam ići na liniju Bravo u terminal 1. Otišao sam tamo i onda shvatio što znači taj T1R2. To je dio terminala koji čine linije Charlie, Bravo i Delta. Ondje je ploča na kojoj je lista s rasporedom gdje tko radi. Instruktor me je napokon našao u utorak i odmah mi prigovorio zašto nisam bio u petak tu gdje sam sad. Odgovorio sam mu da nisam ja kriv što su oni neorganizirani i da me je mogao naći da se potrudio na Romeu. Pogledao je ULD koji sam gradio i rekao da sam prošao.
Do studenoga sam bio u hotelu. Htio sam što prije otići otamo. To je sličilo nekom radnom logoru iz kojega svi u isto vrijeme u narančastim uniformama krećemo na posao i u isto se vrijeme vraćamo s posla. Usto, migranti su u svom centru često puštali toliko glasno muziku i plesali da je bilo nemoguće spavati. To je bio pravi test mog liberalizma jer su mi jako išli na živce s tom njihovom glasnom glazbom. Ali, oprostio sam im. Držao sam se svog stava neka ih što više dođe u Europu koja im je u povijesti toliko zla nanijela. A to čini i sad. Pa neka onda plešu i vesele se.
A rad u Firmi II? More paketa slijevalo se niz tobogan, na displeju bi pisalo koja je destinacija, dokad se trebaju ukrcati i koliko ih još stiže. Bilo je vrlo obeshrabrujuće kad bih vidio gomilu paketa koji su se već spustili niz tobogan, a na displeju bi pisalo da ih stiže još 200, 300, 400, pa čak i 900! Inače bi ukupno prosječno u jednoj noći kroz naše ruke prošlo oko 500.000 paketa. Svaki taj paket moraš skenirati, podići s tobogana okrenuti se i složiti ga u ULD iza sebe. U jednoj večeri ukrcao bih 5-6 ULD-ova različitih veličina pa bi preko mojih ruku u jednoj smjeni prošlo od pet do osam tona tereta. I bilo bi super kad su ti ULD-ovi bili moje visine pa se nisam morao saginjati. No bilo je i nižih kontejnera, visine meni do ramena. A ja sam visok 194 centimetra pa sam se morao stalno saginjati da bih složio pakete.
Od toga bi mi leđa pucala od bolova. Oznojio bih se kao prase, sve bi me boljelo, ruke, leđa, noge od stajanja. Došao bih u hotel nešto iza pet sati, istuširao bih se, popio Ibuprofen 400 jer me cijelo tijelo boljelo i zaspao kao zaklan. Probudio bih se oko 15 sati, otišao s Janom na kavu u najbliži McDonald's. Vratio bih se u hotel, nešto pojeo i opet spavao do 7-8 navečer, kad je opet trebalo ići na posao. U početku sam mislio da neću izdržati ni tjedan dana, sve me je živo boljelo, no tijelo se ipak pomalo priviklo na taj napor. Počeo sam prije posla piti i energetska pića. To je radilo dosta radnika. Da nekako izdrže taj težak rad cijelu noć.
Najgori su mi naravno bili paketi od 30 i nešto kila. Znao bih kad bih podigao tako težak paket pročitati kome ide pa bih sebi u bradu j…. sve po spisku recimo Anni iz Bostona, Jean-Paulu iz Lyona ili Chenu iz Hong Konga jer su naručili nešto tako teško. Život mi se sveo na "radi noću, spavaj danju". Ono malo budnog slobodnog vremena svelo se na kavu i brzi ručak kasno popodne. Sve više sam osjećao tjeskobu od te vječne zarobljenosti u jednom trenutku, u terminalu Firme II. Pitao sam se je li Firma I bila čistilište i jesam li sam sad u prvom krugu pakla ili je Firma I bila prvi krug, a sad je Firma II drugi krug pakla. U svakom slučaju, ja sam u paklu!
Najgori su bili last minute flight (LMF ili letovi u posljednji trenutak), kad dobiješ ULD i primjerice za pola sata moraš ga napuniti sa što više paketa kako bi stigao na zadnji avion. A to uglavnom bude iza dva ili tri sata ujutro, kad si već utovario gomilu paketa. U to se umiješaju supervizori koji su cijelu noć samo hodali uokolo i počeli bi manijakalno skenirati i dodavati ti paketa da ih slažeš u kontejner. Ti naravno teško pratiš taj tempo koji te dotuče. Jedne noći radio sam na Charlieju imao pauzu u dva sata, a deset minuta do dva dovukli su mi ULD za LMF koji mora bi gotov do 2 sata i 20 minuta.
Nadobudno sam odlučio ići na pauzu poslije toga, u pola tri. Sa mnom je taj ULD ukrcavao i supervizor Herman. U pola tri sam otišao na pauzu, a kad sam se vratio, Herman me prijekorno pitao gdje sam bio. Odgovorio sam mu da sam bio na pauzi, na što je on kazao da je moja pauza bila u dva sata. Rekao sam mu da nisam htio otići na pauzu usred LMF-a. Na to nije mogao ništa drugo reći nego: Alles gut (Sve u redu).
No ni na Bravu i Delti supervizori nisu bili baš super. Svi su uglavnom bili Nijemci i koliko god neki od njih bili ljubazniji od drugih, ipak su svi imali nešto zajedničko. A to je da sav dodatan i teži posao daju ljudima koji rade preko agencije. Tako bi primjerice pred kraj smjene, kad sam već napunio 5-6 ULD-ova supervizor Josef s Brava poslao nas iz "cajt firmi" da pomognemo na Delti. A kad bi tamo došli, Nijemci s Delte na drugim pozicijama besposleno bi stajali. A mi smo morali tovariti kontejnere. Znalo bi se dogoditi i da mi strani radnici stanemo i počnemo razgovarati na svega nekoliko sekundi, a onda bi došao supervizor na Delti Heinrich i opomenuo nas da nema priče, nego ima da radimo. Uz napomenu da on nema ništa protiv toga da razgovaramo i radimo. A već u sljedećoj sceni on je stajao s njemačkim radnicima, pored ULD-a i gomile paketa koji su stigli toboganom i razgovarao s njima.
I tako ništa ne bi radili po 10-15 minuta. Apsurdnu situaciju imao sam i sa supervizorom Rudolfom s Charlieja koji mi je jednom prilikom rekao dok sam slagao pakete za Lyon da složim nagomilane plitke, plastične gajbe u kojima su trakom i toboganom stizali mali paketi i vreće kako ne bi zapeli za rolere. Dok sam slagao te gajbe, za Lyon je stiglo dosta paketa. Počeo sam opet ukrcavati pakete, a Rudolf je prošao pored mene i zavikao: "Schnell, schnell!" (Brzo, brzo). Pitao sam ga na engleskom, koji on slabo govori, sjeća li se da mi je maloprije rekao da složim žute gajbe i da se zato nakupilo paketa za Lyon. On mi je odgovorio da moram raditi brže i da je šest sekundi norma za slaganje jednog paketa! A to je nemoguće, pogotovo kad vam dođe težak paket.
Prvo ga morate okretati da nađete bar kod za skeniranje. Onda ga morate podići, odnijeti do ULD-ija i složiti. Rekao sam mu da ću ga prijaviti za diskriminaciju. I poslao sam mail HR-u Firme II u kojem sam opisao incident s Rudolfom. Među ostalim, napisao sam da je prema Nijemcima puno ljubazniji nego prema strancima, da razgovara i šali se s njima, a da nama strancima zapovijeda što ćemo raditi bez "bitte" i "danke" (molim i hvala). Napisao sam i da se odnosi prema meni kao da radim u koncentracijskom logoru.
Nakon toga neko vrijeme nisam radio na Charlieju. Ali kad su me opet rasporedili na tu liniju, Rudolf je bio drugačiji. Govorio mi je "bitte" i "danke". A bilo je i nadrealnih situacija poput one kad bi nam supervizori dijelili – lizalice. Ja bih, kad bi mi ponudili da iz košare uzmem lizalicu, s gnušanjem rekao: "Nein, danke." Ali svi drugi bi ih uzeli, pa i supervizori. I tako su, cuclajući lizalice, radili, sve je izgledalo tako infantilno, bolesno. Pitao sam se i tada, gledajući sve oko sebe s lizalicama kako ih premeću u ustima iz kojih viri plastični štapić, opet: Što ja radim tu? (ovo je sad citat Gibine pjesme).
Bilo je i vrlo neugodnih situacija s njemačkim radnicima, pogotovo s radnicama. Nijemci su bili većinom O.K., ali neki su smrdjeli po znoju da je to bilo neizdrživo. Inače, u Firmi II rade njemački ljudi s dna. Imao sam dva sukoba s Njemicama. Jedna niska zdepasta Irma u 50-im godinama kao robot je slagala pakete, ali je vrlo ksenofobična. Da se rodila nešto ranije, vjerojatno bi radila u nekom logoru. Ona je na Delti i jednom me je, dok je prolazila pored mene, mlatnula rukom da se sklonim kako bi ona mogla proći. To sam joj tolerirao, ali kad je drugi put to učinila, došao sam do nje, mlatnuo je po ruci i zaderao se: "Nein, nein." Ona je nešto počela vikati na njemačkom, a ja sam vikao na hrvatskom skidajući joj sve po spisku. Tražio sam od supervizora da me prebaci na drugo mjesto, što je on i učinio.
Drugi slučaj. Mlada Njemica Ilse, mogla bi mi biti kći, blijeda kao vampir, bila je užasno arogantna. Supervizor ju je poslao da mi pomogne, došla je šutke i ljutite face. Njezina neverbalna komunikacija i ponašanje odavali su prijezir prema meni zato što sam stranac. Ako bi išta rekla, rekla bi drsko i na njemačkom. Nakon jednog incidenta pukao sam i počeo se na engleskom derati na nju, da se ne može tako ponašati prema meni, da sam dvostruko stariji od nje, rekao sam joj da je ksenofobična, šovinistkinja…
Ona je meni na engleskom odgovorila da zašutim i radim. Tako smo se svađali još neko vrijeme, uglavnom sam ja psovao i rekao sam joj u jednom trenutku: "You fucking bitch." Na to se ona zaderala na mene i pitala jesam li joj rekao da je "bitch" (kuja, kučka) na što sam hladno odgovorio "ne". Nego da sam rekao "reach". I ona je to "popušila". I ona bi da se dosta ranije rodila vjerojatno bila u nekom jugendu.
Kako se približavala zima, bilo je sve gore raditi na pozicijama do vrata kroz koja su se dovozili i odvozili ULD-ovi. Ti si znojan, vruć, a kad se otvore ta velika vrata, zapahne te hladan zrak i vjetar. I tako bi stalno bilo vruće-hladno. Jedne subote sreo sam Ivanu iz Hrvatske u Schkeuditzu, mjestu blizu aerodroma kamo bih išao na kavu s Janom kad sam se preselio u svoj stan. Ispričala mi je da je zbog toga vruće-hladno završila na bolovanju i antibioticima. I nježna i sitna Grkinja Iris vrlo je brzo završila na bolovanju zbog bolova u leđima. Ta 30-godišnja djevojka od 50-ak kilograma morala je dizati pakete teže od 30 kg.
U ovaj pakao ili moderno ropstvo dospjelo je i dosta migranata koji su 2015. u onom velikom valu prošli i kroz Hrvatsku. Razgovarao sam s nekoliko njih i pitao ih kako im je u Njemačkoj. Svi odgovori su bili da im se ne sviđa, da su ljudi neljubazni i da nije onako kako se čini na televiziji. Jedan Sirijac posebno mi je bio dojmljiv zbog izraza lica koje je djelovalo kao da se sva tuga svijeta prelila preko njega, ostavila za sobom brazde po licu i ulila se kroz oči u njegovu dušu. Zato je taj njegov pogled bio izgubljen, bremenit i beznadan. Ispričao mi je da je mjesec i pol dobrim dijelom pješačio od Turske do Njemačke i da je krijumčaru platio 3000 eura. On i brat su u Njemačkoj, majka u Siriji, sestra u Turskoj, a drugi brat u Dubaiju. Dok to govori, ozbiljan je i djeluje da se dugo vremena nije nasmijao. Na kraju mi, dok se razilazimo tu večer, govori uz blagi smiješak, ali opet otužni: "J… se (na hrvatskom), Germany!"
Gotovo svaku noć ispred glavnog ulaza u Firmu II bila bi nova skupina "roblja" koja je tek stigla. Bilo ih je lako prepoznati po novim uniformama i stajali su sa strane čekajući vodiča. Ili goniča. To mi je bio signal da bi se moglo dogoditi isto ono što se dogodilo i u Firmi I – previše ljudi i premalo smjena. Pogotovo što se najavljivala recesija u Njemačkoj. I bio sam u pravu. Od 1. siječnja ove godine u Firmi II smanjili su smjene na šest sati.
Od studenoga su nam dali da imamo i drugi slobodan dan u tjednu. Odabrao sam srijedu. Ali to mi nije puno pomoglo. Jer kad bih došao s posla, nisam mogao zaspati. Mučio bih se tako do 11-12 sati, onda se budio kasno popodne ili predvečer. I odmah ubrzo krenuo u pakao. Nedjelje su mi bile najgore jer bih u subotu jedva zaspao kad bih ujutro došao s posla. Probudila bi me budilica da stignem na kavu s Janom. Vratio bih se u stan, nešto pojeo i zaspao oko osam navečer. A onda bih se probudio nakon dva sata i više ne bih mogao zaspati cijelu noć i nedjelju ujutro. Nedjeljom smo radili od 13 do 22 sata. Tako bih neispavan otišao raditi tih devet sati, totalno smušen, slab, lelujav. Inače, agencija je slagala i da nam je svaka nedjelja radna, nekima su stavljali kao drugi neradni dan nedjelju. A svi su željeli raditi nedjeljom zbog skuplje satnice. Kad bi nedjeljna smjena završila, išao bih u Drive In McDonald'sa, došao bih doma, najeo se, istuširao i zaspao. Spavao bih sve do oko 17 sati u ponedjeljak. A onda za nekoliko sati opet u pakao.
Nismo smjeli imati mobitele pa smo tako više od osam sati bili odsječeni od svijeta. Sa zebnjom sam na kraju smjene išao prema pretincu da uzmem mobitel u nadi da neće biti nikakvih propuštenih poziva ili poruka, pogotovo iz Dubrovnika.
Promatrao bih ljude oko sebe. Jako mršavi čovjek, povinutog tijela, tetura terminalom i skuplja plastične gajbe. Ima masku na licu. Žena plave kose do ramena. Buljavih plavih očiju. Isto čudno hoda. I ona ima masku na licu. Djeluju mi kao zombiji i da imaju te maske kako bi sakrili da nemaju čeljusti. Jedna žena toliko je pretila da ne može podići noge dok hoda. Jako je spora. Jedan njezin korak dužine je pola stopala. Gledam Njemice i Nijemce koji s takvim zadovoljstvom na licu skeniraju i slažu te pakete kao da je to najvažniji posao na svijetu. Završavam smjenu, opet se u suprotnom smjeru vozi ona pretila žena. Srećem jednu kolegicu Rheu koja se žali na ovaj život radi-spavaj-radi i govori mi da joj se čini kao da smo u zatvoru.
U predvorju razgovaram s Hrvatom Petrom koji radi na offloadu. Žali mi se na svoju supervizoricu koja mu daje najteže poslove i prepričava mi izjavu drugog kolege: Ovo je kao da smo u Dachauu, samo što nas plaćaju.
Jednu noć supervizor saziva sastanak. Okupljamo se svi oko njega. On govori njemački, ali shvaćam da smo tu kako bih jednoj Njemici od 60-ak godina uručio plaketu za 15 godina rada u Firmi II. Mislim u sebi: 15 godina ovdje? Pa ja ne mogu izdržati više ni 15 sekundi.
I one tijesne hlače s vremenom su mi postale prevelike, morao sam staviti ramen koji sam sve više i više zatezao. Kad bih ušao u ULD, koji su na vagi, znao bih nekad oduzimati moje kilograme i vidio bih da sam sve lakši. Zadnji put je bilo samo 80-ak kila. Izgubio sam dakle više od 20 kilograma. Nisam se zato volio gledati u ogledalo nakon tuširanja. Ali jedan dan sam se usudio. I zaprepastio se onim što sam vidio. Rekao sam u sebi: Pa ja nestajem.
Prolazi mi kroz glavu jedan mršavi Španjolac kojeg bih tu i tamo sretao i koji je svaki put bio sve mršaviji. Obrazi su mu se uvukli, oči samo što ne iskoče, sve je povinutiji. S obzirom na to koliko je brzo on nestajao, mislio sam da ću jednog dana sresti kostura.
Ono što sam sve vrijeme osjećao doseglo je vrhunac sredinom prosinca. Nedostajao mi je lijepi dio mog života u Hrvatskoj, s ovim otklonom i odmorenim mozgom shvatio sam koliko mi u biti može biti dobro doma samo ako neke stvari bolje posložim. Zaključujem da moram pobjeći iz ovog modernog ropstva. Šaljem mail glavnom uredniku Draženu Klariću da bih se vratio u Večernjak, on me odmah zove i govori: "Samo se ti nama vrati." Koja ljudina! Prva varijanta bila je da ostanem do kraja ožujka jer sam se previše zapetljao u Njemačkoj i mislio sam da mi treba vremena da se otpetljam.
Ali i to mi je bilo previše. Ne želim se vratiti ovamo nakon godišnjeg koji sam uzeo od Nove godine. Zovem opet Dražena i govorim mu da bih se ipak vratio sredinom siječnja. Odgovora mi da nema problema i ponavlja: "Samo se vrati." Moram spomenuti i direktora Večernjeg lista Renata Ivanuša koji je također duša od čovjeka i koji je podržao svaku Draženovu velikodušnu odluku o meni. I tad sam krenuo s operacijom "J… se, Germany". Imam deset dana za bijeg. Od toga sedam radnih dana. Znači još 56 sati pakla. No bojao sam se da to neće ići glatko. Ovdje ne funkcionira sve kako se to misli za Njemačku. Moja mi je agencija primjerice kad sam već stigao u Leipzig poslala neke dokumente, a osiguravajuća kuća zdravstvenu iskaznicu na zagrebačku adresu!? Odlučan krećem s operacijom.
Šaljem mail Helmutu iz agencije: može li moj godišnji odmor biti otkazni rok? Vrlo brzo stiže odgovor: Može. Odlazim u agenciju. Potpisujemo raskid ugovora. Otkazujem stan. Pišem telekomu, tamošnjoj elektri da želim raskinuti ugovore za internet i struju. Stižu odgovori: Može, samo nam dostavite odjavu boravišta u Njemačkoj. Prepreka. Općina zbog štednje grijanja i blagdana ne radi. Mogu preko interneta dobiti termin tek 2. siječnja. Pišem im mail da se trebam odjaviti 31. prosinca. Stiže odgovor: Dođite sutra u 14 sati. Dolazim. Dobivam potvrdu odjave boravišta. Šaljem poštom kopije tih potvrda telekomu i elektri.
Trgovcima rabljenog namještaja šaljem mailom ponude za prodaju kutne garnituru, perilice, sušilice i komode. Sve sam to kupio novo u studenome i platio ukupno više od 800 eura. Svi mi odgovaraju: Dajemo najviše 250 eura. Prodano. Taman za benzin i cestarinu do Dubrovnika. Ne mogu dobiti natrag 850 eura za stan. Nevažno. Bitno je da što prije pobjegnem. Vraćam se kući s manje novca i većim minusom nego što sam imao kad sam došao u Njemačku. Kakav sam ja to gastarbajter!? Ali "ja nisam luzer, o naprotiv", što bi rekao neprežaljeni Đole. Meni će uskoro osmijeh opet biti lajtmotiv.
Šlomi kupujem loptu i poslastice. Miši, Šlominoj priji, bio je rođendan. Kupujem joj plišanca. Chiari će uskoro biti rođendan. Pronalazim frizbi kakav najviše voli, a takvog nema kod nas. Uzimam dva. Jer Šlomo uvijek Chiari otme frizbi. Tako isti frizbi mogu dati Chiari kad joj Šlomo uzme njezin.
Zadnja mi je radna noć s 30. na 31. prosinca. Stavljam sve stvari u auto. Vraćam ključeve od stana. Odrađujem smjenu. Odbrojavam zadnjih osam sati ropstva. Ne pozdravljam se ni s kim. S Janom sam se već pozdravio. Otišao je pred Božić doma. Na odlasku opet se mimoilazim s pretilom ženom u malom vozilu. Bježim iz ovog Matrixa. Idem u WC na 2. katu. Presvlačim se. Odlazim u sobu za opremu. Moram vratiti sve što mi je Firma II dala pa čak i duge termo gaće. Izlazim van. Stop. Važan trenutak. Ispred je pušionica. Pored stajanke. Puno je ljudi u narančastom. Zadnji put i ja pušim tu. Sjeo sam na klupicu i uzdigao se. Gledam sebe kako u crnoj jakni i sivim hlačama stršim među narančastima. Sloboda!
Zadnji put se odjavljujem. Na izlazu mi je zasvijetlilo zeleno. Vraćam iskaznicu na recepciji. Sjedam u auto i krećem. Ostavljam sve one slične meni koji nemaju izbora. Ja sam ga srećom imao. Ali pisat ću o njima. To sam im obećao. Vozim se do kumova. Žive blizu Münchena. Četiri sata vožnje. Stižem oko devet sati. Oni popodne odlaze konobariti. Odspavao sam nekoliko sati. Krećem oko pola 12 navečer. Još 1100 kilometara. Na autocesti nema nikoga osim mene. Novogodišnja je noć. Stop. Važan trenutak. Odjednom kreće vatromet s obje strane autoceste u okolnim selima i mjestima. Na radiju bečki valcer. Svojatam to kao proslavu u čast moga oslobađanja.
Vozim dalje. Magla. Idem 30 kilometara na sat. Ne vidim ni pet metara ispred sebe. Cijelim putem sam samo ja na autocesti. I kroz Njemačku. I Austriju i Sloveniju. Tek tu i tamo još prođe neko vozilo. Sve djeluje apokaliptično. Pa tako i kad stižem na Macelj. Stop. Važan trenutak. Dignute rampe na graničnom prijelazu. Opet svojatam da je to u čast mog oslobađanja. Otvoren put u slobodu. Vozim dalje.
Na Dalmatini opet nikoga osim mene. Sviće. Nakon dugo vremena napokon vidim plavo nebo. I sunce. Stižem u Dubrovnik. Stop. Najvažniji trenutak. Zovem mamu da pusti Šlomu van. Dolazim do šetnice ispred kuće. Šlomo i mama stoje s jedne strane, ja zviždim s druge strane. Konačno je ono što sam sve vrijeme, na svakoj pauzi, zamišljao stvarnost. Šlomo me u nevjerici gleda, ali i ja njega. U čudu, ali sretan, a ja se čudim kakvo to crno debelo prase trči prema meni. "Baka" i "striko" dobro su ga udebljali. Napokon, nakon više od pet mjeseci dođe do mene i daje mi pusu. Grlim ga. Ljubim. Dajem mu poslastice. Liže me. Govorim mu da ga više nikad neću ostaviti. On od sreće maše repom. Ulazimo u kuću. Kao da tek shvaća što se dogodilo, moj bleso postaje još "luđi". Trči po kući. Uzima od sreće plišanca i gura mi ga da se natežemo. Igramo se. Stop. Ništa drugo više nije važno. (Osim možda da se ja udebljam, a Šlomo smršavi).
***
Obrazloženje
Dva mjeseca rada u Amazonu i tri mjeseca u DHL-u u Njemačkoj rezultiralo je između ostalog i mojom reportažom o iskustvu kako je biti zaposlenik tih globalnih korporacija. I to onaj radnik na dnu “prehrambenog” lanca koji na kraju zgrče milijarde eura profita za te kompanije. U reportažama izbjegnuta su imena Amazona i DHL-a zbog mogućih tužbi ( odluka uredništva iako sam ja bio da se ide s pravim imenima) pa je tako Amazon Firma 1, a DHL Firma 2. No iz teksta se jasno da prepoznati o kojim je točno korporacijama riječ. Imao sam snažnu potrebu nakon što sam se “oslobodio” tog modernog ropstva napisati reportažu o tome što sam doživio, vidio, osjećao...
Ne samo ja nego i drugi ljudi koji su sa mnom prolazili ( od kojih mnogi još uvijek prolaze jer nemaju izbora) taj pakao rada za multinacionalke koje do kraja, nemilosrdno cijede iz čovjeka svu njegovu energiju kako bi što više zaradile novca, kako bi im profit bio što veći. Ropstvo u narančastom stoga nije samo priča o meni, nego i o sudbinama drugih ljudi iz istočne EU, migrantima koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove i otići u u Njemačku i zapadnu EU s nadom za boljim životom. No tamo ih je dočekalo uglavnom razočarenje. Rade teške fizičke poslove koje domaći ljudi više ne žele raditi, suočavaju se s rasizmom, šovinizmom, diskriminacijom.
Za njih nema napretka na poslu. Oni su tu da vječno utovaruju ili istovaraju te pakete, teško i po 30 kilograma. Cijelu noć u DHL-u ili u smjenama po 9,5 sati u Amazonu. Ispričao sam priču o agencijama za zapošljavanje, koje kao suvremeni goniči robova nemilice iskorištavaju jad i nevolju ljudi u potrazi za boljim životom. Obećavaju im jedno, a onda kad ih namame da odu od svojih kuća više od 1000 kilometara daleko onda ih dočeka sasvim druga priča. Za te agencije ti ljudi su objekti, obični brojevi na kojim i one zarađuju milijune eura. I ja sam bio u cijeloj toj priči i subjekt i promatrač, ali i objekt. Kao subjekt i promatrač koji se na kraju oslobodio tog modernog ropstva napisao sam na kraju reportažu o tome kako sam bio tretiran kao objekt. Kako sam ušao u srce tame, kako sam završio u paklu Amazona i DHL-a. Susreo sam ondje ljude iz cijelog svijet,a otkrio sudbinu migranata koji su još 2015. preko Hrvatske u onom velikom valu otišli u Njemačku. Nisu sretni. Kao ni Bugari, Rumunji, Poljaci, Slovaci, Grci...Ta europska sirotinja koja služi velikim korporacijama da zgrču sve više i više novca.
Pokušao sam i prema povratnim informacijama uspio u tome prikazati stvaran, surov svijet agencijskih radnika koje masovno iskorištavaju i agencije i tvrtke u koje ih šalju da rade. Većina reakcija ljudi koji su pročitali moje reportaže su bile da su im izazvale mučninu. Istu tu mučninu koju sam ja imao kad bih odlazio na posao, često uz pjesmu na radiju pjesmu Creep.
Reportaža Ropstvo u naračanstom si e može se proglasiti svjetskom eskluzivom jer je insajderski, iz prve ruke u njoj opisano točno kako funkcioniraju velike, globalne korporacije.
No ovo ću obrazloženje za kandidaturu za nagradu Fra Ma Fu završiti citirajući jednu drugu pjesmu, od EKV-a “To je stvaran svijet oko mene”. Oko nas. Nažalost taj svijet nije samo u DHL-u i Amazonu, dostojanstveno i integritet radnika se ne poštuje u većini tvrtki, širom svijeta. Negdje na suptilniji način, a negdje brutalno kao što sam opisao u svojoj reportaži.
***
Ropstvo u narancĚŚastom 1.dio.pdfRopstvo u narancĚŚastom 2. dio .pdf
