Fra Ma Fu 2018

Svijet knjiga - apel broj 2

  Apeli - scenske minijature         18.08.2018.
Svijet knjiga - apel broj 2

Čitaj knjigu dok je ne spale.
Prvo pročitaj sebe.
Čitaj i ono što ne piše.
Gutenberg nije umro uzalud?

Šetnica
Od četvrtka 20. do nedjelje 23.rujna 2018.
od 9 do 13 i od 18 do 20 sati

Knjiga je ugrožena vrsta

Povijest knjige počinje bilježenjem tragova čovjekova postojanja. Stara je koliko i pismo. Rano, nakon ushićenja zbog pronalska pronalaska pisma, nastaje i ideja progona i uništavanja nepoćudnih i štetnih knjiga.

Nije poznato kome je prvome palo na um javno paliti knjige, ali prvi se slučaj zbio, priča se, oko 2200. godine prije Krista u faraonskom Egiptu.

Prvo zapisano spaljivanje jedne knjige dogodilo se pak u 5. stoljeću prije Krista u Ateni, kada je djelo filozofa Protagore „O Bogovima“ javno spaljeno na glavnom atenskom trgu jer se autor usudio posumnjati u postojanje bogova. Nakon toga je, kako već priliči nasilnicima, prognan iz Atene.

Ni knjižnice nisu od jučer. Bilo ih je još u vrijeme Mezopotamije, 700 godina prije Krista, i bile su veoma dobro uređene.

Intenzivnije izdavaštvo krenulo je pak od Gutenberga, pronalazača pokretnih slova – ručne sprave za livenje i umnožavanje slova. Revolucija tiska odredila je i kasniji razvoj renesanse, reformacije, prosvjetiteljstva i znanstvene revolucije. Kao rezultat toga, i razvoj moderne ekonomije.

Sve to je, iako dobro zamišljeno, dovelo i do povećanog progona knjiga i autora.

Svjetlo lomača razotkrilo nam je onu tamniju stranu čovječanstva.

Pošast spaljivanja knjiga vezana je uz pojavu totalitarnih režima u prvoj polovici 20. stoljeća. Knjiga je postala najveći neprijatelj, posebice ona koja je sadržavala misao i ideju protivnu ideologiji nacističkih, fašističkih i ekstremno komunističkih društvenih ideja.

Knjiga je bila simbol ideološkog neprijatelja sistema kojeg je trebalo uništiti. Ni moderna, tzv.demokratska društva nisu prezala od bacanja knjiga u vatru pravdajući to najčešće vjerskim i „moralnim“ razlozima. I ne samo knjiga. Poznata su i javna spaljivanja Beatlesovih ploča u SAD-u 1960-ih nakon što je dio tamošnjih kršćana njihovu izjavu kako su „popularniji od Krista“ shvatio kao blasfemiju.

„Spaljivanje knjiga znači ujedno i spaljivanje autorove duše, autorove misli i njegove poruke. Spaljivanje knjiga, zamjenjuje na svoj način, spaljivanje samog autora, pa ako se vlasti nisu uspjele dokopati autora, bilo je dovoljno da se spale njegove knjige. Plamen pak pretvara knjigu u pepeo, u ništa, a time i ono što knjiga sadrži.“

 

Jedna od najvećih kampanja spaljivanja knjiga vođena je u vrijeme nacizma, u Njemačkoj, a vodila ju je Njemačka studentska unija. Ideja im je bila spaliti sve tiskovine oprečne nacističkoj ideologiji. Sve što su napisali Židovi, anarhisti, liberali, socijalisti i komunisti završilo je „u toplanama“.

Među prvima su nestala djela Marxa, Brechta, Einsteina, Freuda i Remarquea.

Vrhunac ljudske gluposti zbio se na trgu Opemplatz u Berlinu, kada su studenti u uniformama jedinica SA-a i SS-a (uz izravan radioprijenos) bacali knjige u lomaču. Naredba je glasila: „Protiv dekadencije i moralnog raspada. Za stegu i običaje u obitelji i državi! Predajem vatri rukopise Heinricha Manna, Ernsta Glaesera i Ericha Kästnera.“

Kästner, poznatiji kao autor dječjega romana Emil i detektivi, i sam je svjedočio ovom performansu.

Njemački nacisti nisu bili usamljeni: bolje nije bilo ni u Španjolskoj.

Tako su novine Arriba España već u svojem prvom broju, 1. kolovoza 1936., pozivale na uništavanje knjiga: „Druže! Imaš dužnost proganjati judaizam, masoneriju, marksizam i separatizam. Uništi i zapali njihove novine, njihove knjige, njihove časopise, njihovu propagandu. Druže! Za Boga i za domovinu!”

Ni talijanski fašisti nisu htjeli „biti bolji“. U Torinu su u listopadu 1938. godine provalili  u Židovsku knjižnicu pri čemu je preuzeta većina knjiga, a zatim i spaljena na trgu Piazza Carlina.

Ni na drugom kraju svijeta nije bilo bolje.

„Završetkom kulturne revolucije kineske su vlasti prestale sa spaljivanjem knjiga, ali to nije bio kraj njihove tužne sudbine. U demonstracijama studenata 1989. godine u Pekingu na lomači je ponovo završilo oko pola milijuna knjiga. Vlasti su zaključile da su za demonstracije krive knjige koje su studenti nekritički čitali i divili im se, pa su naredile da se te sve loše i sumnjive knjige javno spale. Između ostalih, stradale su i knjige Nietzschea, Sartrea i drugih.“

Raspad SSSR-a također nije prošao bez žrtava u redovima knjiga. Krajem 1989. godine demonstranti su svoje nezadovoljstvo režimom iskazali spaljivanjem partijskog lista Pravda, lista koji je desetljećima oblikovao javno mnijenje i davao upute kako misliti i raditi.

I za kraj: tijekom 90-ih iz hrvatskih je knjižnica, prema gruboj procjeni, odstranjeno gotovo dva milijuna osamsto tisuća knjiga (2,8 milijuna), od čega je većina uništena i spaljena. Bilo je to 13,8 posto ukupne građe.

Dakle, ni u LIBRICIDU nam nitko ravan nije!

Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića.