Fra Ma Fu
Logo

Što je zapisao lažljivi Fiumanski

  Intervjui         Marina Mađarević         01.10.2020.
Što je zapisao lažljivi Fiumanski

O novinarskom talentu i spisateljskoj vještini Vida Barića, dobitnika Nagrade za najbolju reportažu 5. FraMaFu festivala, suvišno je govoriti. Mladi Riječanin sa zagrebačkom adresom svoje je mjesto odavno pronašao u medijskom prostoru, a odnedavno je novinsko pero nakratko zamijenio književnim, objavivši svoju prvu knjigu „Fiumanski, opet lažeš“. Riječ je o proznom tekstu pisanom iz perspektive tabloidnoga novinara Livija Fiumanskoga koji na humorističan i ironičan način progovara o blještavo devijantnom svijetu u kojemu živi(mo). Više o Fiumanskom i njegovim zapisima, ali i o današnjem novinarstvu doznali smo od samoga autora knjige.

Za početak, možemo li se dogovoriti oko književne vrste Vašega prvijenca? Neki kažu da je riječ o romanu, drugi ga pak svrstavaju u zbirku satiričnih priča. Kako Vi klasificirate ovo književno djelo?
- To neka ostane na čitatelju. Vjerujem da će onaj koji bude čitao djelo kronološki, od prve do zadnje stranice, knjigu lako proglasiti romanom. No, ja sam je organizirao tako da se može čitati i „napreskokce“, i u tom se slučaju taj navodni roman lako može transformirati u zbirku priča. Ja sam, kao autor, zadovoljan u oba slučaja, no ne znam još što o svemu misli Livio Fiumanski. Mislim da bi se on radije nazivao romanopiscem nego kratkopričašem; naime, romanopisac djeluje važnije i serioznije pa to dobro odgovara njegovoj budalastoj pretencioznosti.

Glavni lik Vaše zbirke upravo je spomenuti Livio Fiumanski, tabloidni novinar koji nam na poprilično ironičan, čak i nezdravo humorističan način pripovijeda o površnom svijetu medija, politike i inih tvorevina. Budući da je riječ o (kako je kritičari nazivaju) autobiografskoj prozi, koliko Vida Barića zapravo susrećemo u „lažljivom“ Fiumanskom?
- Ovdje je riječ samo o dijelom autobiografskoj prozi. Naime, kada sam se počeo baviti novinarstvom, zaposlio sam se na jednom žutom tabloidu, gdje sam se većinom bavio banalnostima i clickbaitom. U to doba je i nastala ideja o Fiumanskom, svojevrsnom vojaku Švejku u redakciji „modernog web tabloida“, čije sam avanture počeo zapisivati u formi satiričnog proznog teksta, najprije na Facebooku. No, danas imam sreću raditi u tiskanom novinarstvu, koje ima svoje probleme, ali koje ni po čemu nije slično onom novinarstvu koje tematizira Livio Fiumanski. Sretan sam što sam u Jutarnjem listu dobio priliku raditi za važne dnevne novine i što tu surađujem s nekim od najboljih urednika u državi.

Rečenica „Dobra se priča danas krije na pretraživaču.“ djeluje poput žaljenja za „zlatnim dobom novinarstva“. U prilog tezi ide i pozivanje na spisateljske autoritete, Franju Fuisa i Antuna Gustava Matoša. Možete li se složiti sa svojim pripovjedačem kako je danas sve predostupno?
- Radi se o žaljenju za nekim prošlim novinarskim vremenima, da. Internet je novinara spakirao u redakciju, i to je dosadno. Umjesto da se odlazi na teren u potrazi za temama, novinari ih pronalaze na društvenim mrežama. To bi mogli raditi i umirovljenici na pola radnog vremena. Da sam se ovim poslom bavio prije koje desetljeće, možda bih nešto i proputovao, vidio svijeta. Ovako, skrolam po mrežama i nazivam ljude telefonom, iako treba reći da se tu i tamo dogodi i neki dobar teren, barem nama koji radimo u printu.

Odnose li mrežni portali doista pobjedu  u bitci s tiskom?
-
Ta je bitka, čini se, već dobivena, uz premoćnu dominaciju weba.

Mlad ste čovjek, a opet, poprilično oštro i smiono sudite mladom novinarstvu koje je opisano poput „digitalnih fićfirića u tijesnim košuljama“. Vjerujete li doista u to da je vizualni dojam vijesti i pisanih medija uopće postao važniji od samoga sadržaja?
- Web novinarstvo je, nažalost, ispalo takvo kakvo je. Nema tu ništa dobro. Ako govorimo o mainstream portalima, tamo se ništa zanimljivo ne događa, samo prepisivačina i clickbait. Jedini tekstovi koje zaista vrijedi pročitati su oni koji se crpe iz tiskanih izdanja medija, gdje i dalje postoji kvalitetno, autorsko novinarstvo u različitim žanrovima. Pitanje je kako će izgledati web medijski univerzum jednom kada prestanu izlaziti novine. Nadam se da nećemo ostati samo na horoskopu i clickbaitu, ali moglo bi se dogoditi, pogotovo ako oglašivači i dalje budu honorirali klik nauštrb sadržaja.

U svoj tekst uključili ste i brojne aktualne političare, sportaše, humaniste, izumitelje. Poprilično hrabro, ne mislite li?
- Ne mislim da je to naročito hrabro. Ako može South Park imati epizodu s Donaldom Trumpom, valjda može i Livio Fiumanski imati epizodu s Kolindom Grabar-Kitarović. Bilo kako bilo, književnost je toliko periferno mjesto da te ljude koje spominjem u djelu uopće nije briga za to. Imaju dobre razloge. Naime, to ionako nitko ne čita.

Čini se da ulogu urednika istovremeno stavljate na pijedestal i bacate u podnožje mainstream struje koja uključuje „žutu štampu“. Koliko je urednik zapravo odgovoran za (dobar) tekst?
- Dojma sam da je u novini urednik prilično važan i odgovoran. Na webu se urednici ne bave toliko sadržajem, koliko naslovom članka i opremom koja će privući klik. Usudio bih se reći da je web urednicima to prioritetan posao.

„Molim vas, predsjednice, ja sam novinar. Nemam za krafnu!“ Simpatična je to i bolno stvarna rečenica koju zapisujete, a tiče se novinarskoga statusa i financijske situacije. Kako doista živi današnji novinar?
- Ne živi najbolje, ali čini mi se da nitko tko radi pošten posao u ovoj zemlji ne može dobro živjeti. Pritom, ljudi ga baš ne vole, ili ga se boje. Ovo je loše doba za novinara, pogotovo usporedimo li stanje s onim od prije nekoliko desetljeća, kada je novinar bio uvažen član društva. Rekao bih da je njegov status opadao usporedno s propašću tiska i pomakom novinarstva na web.

Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića.