Fra Ma Fu
Logo

Stjepo Martinović: Individualizam je uvijek jamstvo ravnopravnosti u emocionalnom odnosu

  Intervjui         Sandra Pocrnić Mlakar         06.09.2019.
Stjepo Martinović: Individualizam je uvijek jamstvo ravnopravnosti u emocionalnom odnosu

PRAZNOVJERJE, OSJEĆAJ DA NETKO UPRAVLJA NAŠOM SUDBINOM, nimalo slučajan doživljaj slučajnih događaja… Sve što se naniže nad onom crtom pod kojom neočekivanim incidentima upisujemo zajednički nazivnik fatalnoga ne bi me uvjerilo da sam onoga vjetrovita petka mimo nečijega plana zakoračio pločnikom po gornjem rubu Slatine – upravo kada se reful južine poigrao njenom zlatno-plâmenom kosom i zalepršao joj haljinom kao barjakom mediteranske kraljevine leptirā i cvijeća, natjeravši je da se okrene, ne bi li pohvatala rubove svile u bijegu uz nožne listove botticellijevske Venere… savršeno zaobljene, beznadno erotične? - tako počinje roman Stjepe Martinovića Kornelija broji oblake.

Sve što je obećao raskošnom prvom rečenicom – senzualnost, erotičnost, hedonizam, filozofija života i doza mistike,  uz zanosne opise Kvarnera i mediteranskog krajolika – na sljedećim stranicama romana ovaj iskusni književnik s novinarskom karijerom velikodušno ispunjava. U svih petnaest dosad ukoričenih naslova, naime, Stjepo Martinović demonstrira raskoš svog talenta, širinu edukacije, rječnika i književnog stila, ali i humanizma i osjećaja za psihološku razradu likova, kojima podiže letvicu suvremene hrvatske književne produkcije.

Svoj novi roman Stjepo Martinović predstavit će u Megastoreu Hoću knjigu u četvrtak, 12. rujna, gdje će za svoju Korneliju uz gitaru izvesti nekoliko kancona iz svog repertoara. Nakon premijere, Korneliju očekuju novinari na Fra Ma Fu festivalu, festivalu reportaže, stripa i fotografije u Daruvaru, a predstavljanje pred kolegama novinarima bit će i prilika da se književnik Stjepo Martinović prisjeti kako je u novinarstvu brusio svoj spisateljski talent.

S književnikom Stjepom Martinovićem razgovaramo njegovom novom romanu, ljubavi, ljubomori, ženama i muškarcima snažnih osobnosti koje je tako sugestivno opisao, te o njegovim izvorima inspiracije i o moćima suvremene književnosti.

* Vaš novi roman „Kornelija broji oblake“ sličniji je ljubavnom romanu nego ijedan dosad – mnogi nagađaju je li ljubavni roman, ili nije. Jeste li namjeravali napisati ljubić?

- „Kornelija...” u osnovi jest ljubavni roman, jer je ljubav temeljna „kemija“ koja pokreće njegove protagoniste, bilo kao bura osjećaja što je provalila kad joj se više nitko nije nadao, ili jeka nekadašnjih događaja u njihovim životima, što se javila da im vrati vjeru u mogućnost povratka u najuzbudljivije emocionalne vrtloge za kojima vape.

Da, želio sam napisati prozno djelo presudno obojeno ljubavima, nakon što sam u gotovo svakome ranijem njihove raznovrsne priče – od povijesnih do kriminalističkih – začinio ljubavnim (ali) epizodama; drago mi je stoga da su oni koji su pročitali „Korneliju...“ prepoznali namjeru za ispisivanjem storije u kojoj ljubav nije dodatna aroma, nego esencijalna energija. Ipak, klasičan ljubić niti sam namjeravao napisati, niti se smatram sposobnim za rasno djelo tog žanra – što ne znači da neću pokušati.     

* Odakle inspiracija za roman „Kornelija broji oblake“? Što vas je potaklo da napišete roman u kojem su odnosi važni i u kojem protagonisti pronalaze ljubav nakon životnih lutanja?

- U godinama sam kada mi razna nataložena iskustva – i novinarsko, dakako – pomažu pouzdano raspoznavati osjećaje ljudi koje susrećem, a ključni u ljudi u kasnima četrdesetim, kao i u pedesetogodišnjaka, šezdesetogodišnjaka... je strah da je „za sve kasno“, da im je Kairos sa svojim čuperkom zauvijek izmakao i ostavio ih bez vjere u mogućnost obrata.

Ona, međutim, postoji, premda se hoće „nimalo slučajnih slučajnosti“ da se i ostvari... u ovom romanu taj „ničim izazvani agens“ je reful južine na opatijskoj Slatini, namjerno prizvan zbog svoje simbolike vjetra kao pokretača mijena. Napomenuo bih da – koliko god većina moje proze izvire iz vlastitih doživljaja – osim ugradnje ovog romana u kvarnerski kraj koji dobro poznajem i uvijek mu prilazim s ljubavlju i poštovanjem – u „Korneliji...“ gotovo nema autobiografskih natruha.   

* Glavni lik romana Darjan Vidaković je u ljubavnom trokutu između fatalne Kornelije i energične Saše, dugogodišnje ljubavnice. No, svi troje su urbani, odgovorni i jaki individualci koji se znaju izboriti za sebe, tako da u romanu nema scena ljubomore poput onih u sapunicama. Zašto?

- Postoji „scena ljubomore“: za slučajnog (?) susreta na veselici u Begovom Razdolju, Aleksandra se itekako agresivno obruši na Korneliju... istresajući gnjev što je u njoj prokuljao zbog spoznaje da joj se Darjan zauvijek odmetnuo u smjeru ozbiljne ljubavi – da ga je izgubila kao rame za povremena plakanja i hedonističke avanture.

Jedna scena, ali dovoljna da odrazi složenost odnosa u njihovom trokutu,  koji to zapravo nije, budući da je Kornelija u Darjanovom životu posve drugačiji „fenomen“ nego Saša. Ljubomoru, inače, smatram drogom emocionalne sirotinje, ona zahvaća – i razara – slabe karaktere, osobe koje nisu u stanju trezveno doživjeti ni same sebe, a nekmoli one koje navodno zavole. Zato je Sašin ispad teatraliziran incident, a ne stvarna provala ljubomore za kakvom posežu scenaristi sapunica.

* U svojim romanima posebnu pažnju posvećujete odnosima između spolova, a pretpostavka za razoružavajuće dijaloge koje vode likovi je apsolutna ravnopravnost. Vaši ženski likovi većinom su energične, samouvjerene žene koje se slabost priznaju samo kada to žele. Koliko je individualizam potreban suvremenim parovima? Gdje suvremeni individualci mogu danas pronaći uzore i ohrabrenje za individualizam?

- Kao i sve ostale, odgovore na pitanja o „nalazištu individualizma“ možemo naći samo u sebi; ali, potrebne su godine dozrijevanja u „rovovskim bitkama“ da bismo iz životnih iskustava destilirali mudrost za temeljito pospremanje vlastite psihe.

Žene u mojim pričama i romanima često su snažnije ličnosti nego muškarci, što je odraz moga divljenja „slabijem spolu“: Samouvjerene žene značajno su umješnije u kovanju svoga karaktera od većine muškaraca, pa bilo u kojem smjeru ga bruse. One su također sposobniji čitači muškarcima često nezamjetnih „znakova pored puta“, igračice britkim potezima – a uvijek gladne ljubavi, bilo da je traže, ili žele dati.

Individualizam je, po mom osjećaju, uvijek jamstvo ravnopravnosti u emocionalnom odnosu, bilo punokrvnoj ljubavi ili „samo simpatiji“ koja traje godinama u znaku iskrenosti, svijesti o potrebi jednog za drugim i potpunog povjerenja. Grozim se „ljubavi“ u kojoj se jedan partner ponaša predatorski, a drugi gubi ključna uporišta svoje osobnosti.     

* Darjan Vidaković je arhitekt. Važan dio romana čini opisivanje projekata njegova arhitektonskog ureda i planiranje održivog naselja Borje, koje je u skladu s okolišem po uzoru na istarsku tradicionalnu arhitekturu. Zašto ste izabrali arhitekta za glavni lik? Kako ste stekli znanje o arhitekturi koje ste demonstrirali u romanu?

- Darjanu sam namjerno „utrapio“ zvanje arhitekta da bih podvukao paralelu između gradnje kuća i izgradnje odnosa s Kornelijom, jer se za oba „projekta“ hoće sinteze umijeća i strasti.

Njegovo zanimanje paradigmatsko je i u smislu komunikacije, bilo s naručiteljima ili ambijentom, kao što je i Korneliji ciljano „uvaljen“ marketing – oportunistička prijevara, koja ne polazi od filozofije stvaranja proizvoda u skladu s potrebama korisnika, nego njihova uvjeravanja da im savršeno odgovara i nasušno treba upravo ono što industrija stvara po svojim scenarijima.

Licemjerje marketinga u nekom trenutku izaziva u savjesnih stratega prodaje slom vrijednosne arhitekture, krizu identiteta... Korneliji je Darjanova ljubav posljednji most spasa.

Poprilično poznajem arhitekturu, fascinira me još od dječjih igara građenja – premda sam, prirodno za dječaka odraslog uz more, većinu fascinacije darovao brodogradnji, i sve u vezi sa zidanjem trajno me privlači.

Bezgranično se divim neolitskim naseljima, poput sardinijskih nuragha, a „u stopu“ sam pratio nastajanje čarobnoga mosta Rio-Antirrio, kojim je Atika 2004. povezana s Peloponezom.

* Ekološko održivo naselje Borje, građeno po uzoru na tradicionalnu arhitekturu, djeluje vrlo atraktivno. Očekujete li da se nekom investitoru svidi ta ideja i da ga ostvari? Može li književnost izazvati urbanističke promjene u stvarnosti?

- Niti sam „izmislio toplu vodu“, niti očekujem da Borje ikoga nadahne na koncipiranje sličnog projekta; u svijetu ima mnogo naselja izmirenih s okolišom, gotovo besprijekorno ugrađenih u ambijent, starih – sagrađenih stoljetnim iskustvima – i novih, u projektiranju kojih se primjenjuju njihove suvremene interpretacije.

U romanu, Borje je simbol kreativnosti kakvu pokreće samo ljubav: joint venture dvoje osebujnih ljudi, svjesnih da početne emocije nisu dovoljne da bi njihov zanos potrajao i nakon što ishlapi početna očaranost činjenicom što su se „konačno našli“. Jedva vjerujem da suvremena književnost, beznadno zaglibljela u banalnosti, može pokrenuti bilo kakve promjene – čovječanstvo je, na svoju golemu štetu, davno odživjelo stoljeća kada su „knjige mijenjale svijet“.

Bacite li oko na bilo koji značajan književni fenomen posljednjih godina, od magijskog realizma južnoameričkih do policijskih priča skandinavskih pisaca, vidjet ćete da se događaju, traju neko vrijeme i gase bez ikakva utjecaja čak i na one aspekte društvene stvarnosti na koje bi se potencijalno mogli odraziti. Nisu tektonske potrese izazvali ni jedan Orwell ili Eco, a kamoli bi Mercier ili Murakami!    

Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića.