Fra Ma Fu 2018

Saša Leković: 450 kilometara na biciklu u čast Franji Fuisu (5)

  Reportaže         Saša Leković         26.09.2018.
Saša Leković: 450 kilometara na biciklu u čast Franji Fuisu (5)

Nakon cjelodnevne opuštajuće vožnje prvoga dana, od Zagreba preko Sesveta, Dugog Sela, Brckovljana, Kloštar Ivanića, Križa i Popovače, stigao sam do prvog odmorišta – Kutine. Prevalio sam više od polovine predviđenog puta dugog oko 150 kilometara. Nakon noći u kutinskom hotelu plan je drugoga dana bicikliranja nastaviti ka Daruvaru. Očekivao sam bol u mišićima, možda čak i grčeve. Ništa. Probudio sam se sasvim odmoran i bez ikakvih fizičkih problema.

Prvo buđenje bilo je u šest, po „diktatu“ alarma na starom Nokia mobitelu koji većinom i koristim da me podsjeća na termine i rokove. No, probudivši se, shvatim da i sporom vožnjom s mnogo zaustavljanja imam dovoljno vremena doći do Daruvara za danjeg svjetla, čak i ako ne krenem u zoru.

Bicikl u kafiću (Saša Leković)

Stoga sam produžio spavanje do osam. Doručak je bio klasična prijevara koju gostima priređuje većina lošijih hotela. Da se razumijemo… Meni je bilo OK. Posteljina čista, madrac čvrst, ujutro obično nisam gladan. Ali cijena, pogotovo doručka, zaista je bezobrazna u usporedbi s onim što dobiješ. Nije mi se žurilo. Nakon što sam se istuširao, doručkovao, oprao zube, presložio stvari u „bisagama” koje sam vratio na bicikl i pričvrstio – krenuo sam. Bilo je 9:25. Kad sam sjeo na bicikl, osjetio sam da me ipak nešto boli. Stražnjica.

Pet minuta nakon polaska prolazim pokraj sportske dvorane u kojoj sam davno, s danas nažalost pokojnim kolegom i prijateljem Tonijem Hnojčikom, prisustvovao obilježavanju obljetnice osnivanja kutinske 56. Samostalne bojne ZNG-a. Vratili su mi se na trenutak prizori s tog događaja. S fotoreporterom Tonijem Hnojčikom činio sam reporterski tim neprekidno, čitavih 18 godina, počevši pradavne 1980. godine. Povremeno smo nešto odradili zajedno i nakon toga, iako su nam se profesionalni putevi razišli. Bezbroj puta smo „prešpartali” cijelu zapadnu Slavoniju, ali i okolna područja – u miru i ratu, reagirajući na događaje i tražeći priče. Gotovo da i nema mjesta gdje nas nije bilo.

Nakon sportske dvorane dolazim do igrališta NK Moslavina. Nasuprot je štand. Čovjek nudi paprika i dinje. Nekoliko dvorišta dalje već viđena kombinacija: hrvatska zastava na kući i dječje igračke razbacane po dvorištu. Još se slavi drugo mjesto hrvatskih nogometaša na Svjetskom prvenstvu, a jučer je proslavljana i obljetnica Oluje. Iz Kutine ulazim u Kutinsku Slatinu. Opet me zove „call centar” teleoperatora. Sada nude usluge koje već plaćam.

Ovce i jurcanje nizbrdo-guranje uzbrdo

Na livadi uz kuću pasu ovce. Zaustavljam se da fotografiram taj prizor. S ljestava silazi čovjek koji je trgao lozu s brajde, prilazi i pita što trebam. Nije neugodan. Pristojan je i želi pomoći. Kažem: „Ništa, samo fotografiram ovce. Lijep je prizor. Je li to u redu?“ Čovjek potvrđuje da nema problema i vraća se svom poslu. Slijedi Šartovac. Uzbrdica i zavoj ulijevo. Zavoj na kojemu sam prije nekoliko godina, vozeći auto u smjeru suprotnom od smjera današnjeg bicikliranja, naišao nekoliko sekundi nakon nesreće u kojoj je poginuo vozač koji je izazvao sudar s drugim vozilom i nakon toga sletio s ceste.

Još i danas svaki put kad prođem ovuda jasno vidim auto s mrtvim vozačem prevrnut uz cestu, drugi auto oštećen nasred ceste, muškarca koji šepa pridržavajući lijevom ruku slomljenu desnu i jauče te, na rubu ceste, okrvavljenu ženu koja grli prestravljenu djevojčicu koja se trese jecajući. Nevjerojatno je koliko pojedinosti čovjek može zapaziti u djeliću sekunde u nesvakidašnjoj, dramatičnoj situaciji. I koliko dugo te pojedinosti pamti.

Ponovno mi kroz glavu prolaz izrazi lica to troje ljudi, te obitelji koja je krenula na neki običan, monoton put na koji im se možda i nije išlo. Sjećam se točno gdje sam zaustavio auto, izvadio kutiju prve pomoći, zavio im rane koje su krvarile, pozvao policiju i hitnu te, čekajući ih, pokušavao umiriti dijete. Vidim da je u međuvremenu cesta proširena baš na dijelu gdje se ta nesreća dogodila pa je uz cestu napravljen pločnik.

Nakon uspona slijedi duga ravna traka ceste. Promet je i dalje rijedak. Uz cestu informacija o prodaji sira i meda, a na drvetu pribijen je komad kartona na kojem piše Prodajem imanje uz telefonski broj. Vjetra nema i ručnik pod kapom i na vratu mokar je i ljepljiv. Na stoliću uz cestu – krumpir, grah, luk, paprika… Nikoga nema, ali pomicanje zavjese na prozoru obližnje kuće dokaz je da me netko motri. Vrelo je. Kod nogometnog igrališta u susret mi dolazi prvi ozbiljan biciklist (njegovana bradica, naočale, kaciga, biciklističko odijelo, bisage) otkad sam jučer ujutro krenuo iz Zagreba. Kimnuli smo glavama jedan drugome.

Prodaje se (foto: Saša Leković)

Na ulazu u Brinjane ispunio sam dugogodišnji san. Svaki put kad bih ovuda išao autom, poželio sam se biciklom spustiti u punoj brzini i bez kočenja bez obzira u kojem sam smjeru vozio. Naime, ovdje se s obje strane cesta poput lijevka spušta u dolinu, a potom se, kada dosegne najnižu točku pod gotovo jednakim kutom, naglo uspinje. Sada sam se konačno spustio biciklom bez kočenja i „u cugu” došao do trećine uspona.

Pokušavajući iskoristiti dobiveni zamah upro sam i počeo pedalirati do vrha, čak sam i brzinu promijenio kako bih maksimalno iskoristio svaki pritisak na pedale, ali sam do vrha ipak došao – gurajući bicikl. A tamo – neobičan prizor. Krčmu „Miami” oduvijek pamtim kao bivšu. Naime, otkada sam prvi puta prošao ovuda (a bilo je to davno) uvijek je bila napuštena. No prvi puta ugledao sam da se njome bavi neki čovjek. Kosio je travu oko građevine, a uz ogradu terase odložio je ploču na kojoj piše da je objekt na prodaju uz obvezni broj telefona.

Kako prodati napuštenu birtiju

Zaustavljam se. Upoznajemo se. Zove se Ivan. Vlasnici su mu susjedi. Žive u Švicarskoj i konačno su odlučili prodati bivšu krčmu, iako ne vjeruju da će je itko kupiti. Svi prodaju, nitko ne kupuje. Biciklirajući od Zagreba naišao sam na gotovo dvoznamenkast broj propalih restorana, krčmi i kafića. Ivan je bivši nogometaš. Pričamo o nogometu u ovom kraju, zaključujemo da imamo zajedničke poznanike, lokalne nogometaše. Uglavnom odavno bivše jer Ivan je po svemu sudeći negdje oko moje generacije.

Fotkam ga. Dogovaramo se da mu pošaljem fotku. Daje mi adresu. Ima pristup internetu, ali ne koristi elektroničku poštu. „Našli ste me sada tu jer sam kasnio zbog drugog posla“, kaže.  „Inače radim samo rano ujutro kako bih izbjegao vrućinu.“ Bilješke zapisujem koristeći klupicu na busnom stajalištu što mi je već postalo rutina. Opraštam se s Ivanom i krećem dalje. Ka Stupovači. Uskoro opet nailazim na napuštenu birtiju. Ova je mnogo veća i u prizemlju je katnice. Ponekad sam viđao ljude oko kuće prolazeći ovuda, ali sada nema nikoga.

Rogoža je prvo selo u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji u koje ulazim. Konačno, jedan „ugostiteljski objekt” uz cestu koji radi. Kafić „Royal”. Nema gostiju pa sam zamolio konobaricu da uđem s biciklom kako ne bih morao skidati sve stvari. Nećka se, ali ipak pristaje. „Nema tko ukrasti“, kaže uz smiješak, nakon što je zaključila da sam bezopasan, iako vjerojatno lud kad po toj vrućini putujem biciklom. Naručujem kolu s ledom, vadim laptop iz ruksaka i provjeravam poštu. Vijesti ne čitam otkad sam krenuo. Čak ne želim znati ni kolika je temperatura.

Odjednom mi pada na pamet kako uopće ne mokrim. Sva tekućina izlazi vožnjom. A i ne trošim novac. Ne računajući spavanje u Kutini, novac sam dosad potrošio na tri peciva u Sesvetskom Kraljevcu, dvije limunade u Križu i sada na kolu u Rogoži. Prije odlaska napunio sam termosicu i bočicu svježom hladnom vodom. U sljedećem selu, Kapelici, kupio sam mini žute rajčice (mjerica 10 kuna). Postajem rastrošan.

Iz sljedećeg dvorišta izašla je žena. Žustra je, ali odaje dojam osobe koja je mnogo toga preživjela. Rekao bih da joj je sedamdesetak godina. Možda i koja više. Pozdravljamo se i odlučujem da se ni ne penjem na bicikl nakon što sam vrećicu s tek kupljenim rajčicama zavezao za upravljač. Zajedno hodamo praznom cestom do nekoliko stotina metara udaljenog dućana kamo, kaže, ide kupiti sol. U manje od deset minuta druženja saznao sam sve o njoj.

Knjižara (Saša Leković)

Iz mjesta je u BiH. Muž joj radio u ovom kraju. Razbolio se pa je došla i ona kako bi mu pomogla. Kaže da je „muslimanka, ali to nije važno”. Priča da su je „Hrvati dva puta hapsili, a Srbi sve popalili i dva puta silovali”. Ne zna voziti bicikl pa mužu na groblje 14 kilometara ide pješice i toliko natrag. Jedan njen sin bio je u HV-u, drugi je oženio Srpkinju, njene sestre žive Švedskoj.

Životna povijest u tisuću koraka

Naslušao sam se sličnih priča i u ratu i nakon njega, ali djeluje gotovo nestvarno kada mi ova žena 2018. godine, koračajući uz mene na putu do dućana gdje je nakanila kupiti sol, ne prestajući ni da udahne, „istresa” sav svoj životni teret. Pritom se ne žali, ne optužuje, ne traži suosjećanje. Samo potpunom strancu iznosi sažetu faktografiju svog sjebanog života. Koju je, siguran sam, već ispričala svakome tko je s njom proveo dovoljno dugo da ona sve to izrekne.

Terapija. Tako se prošloga ljeta prijatelju i meni, kada smo se sklonili od ljetnog pljuska pod suncobran/kišobran kafića, pridružio suh, izmučen muškarac koji je čitavih sat vremena (pljusak je neobično dugo potrajao pretvarajući se u jesensku kišu), ne prestajući ni na sekundu, detaljno opisivati događaje i ljude iz Viteza, Nove Bile i ostatka Lašvanske doline iz ratnih devedesetih. Neke događaje i ljude koje je čovjek spomenuo pamtim i sam iz svojih ratnoreporterskih posjeta Srednjoj Bosni. On ih se, međutim, ne prisjeća. On to vrijeme i danas živi.

Gospođa čija sam neplanirana pratnja do seoskog dućana također je tijelom ovdje i sada, ali sasvim joj je svejedno i koja je godina i u kojoj je državi, u kojem je selu i sluša li je uopće onaj kojemu govori. Jer govori sebi. To je održava. Priča mi da ima „bosanski i hrvatski mobitel”, ali ne zna zvati. Otac joj je bio „Turak”, kaže, a mati nije. Voli TV, posebno turske serije. Na kraju, bez da sam je čitavim putem išta upitao, kaže mi da ima 65 godina.

„Kako hodate, mislio sam da ste mlađi“, rekoh samo da i ja nešto kažem. „Nadam se da ste zdravi.“ Bolje da sam i dalje šutio. „Nisam zdrava, al' duram“, kaže, prvi puta zastavši i pogledavši me u oči. „Šta sam sve prošla, dođe mi da se ubijem, al' neću.“ Šutjeli smo oboje sve do dućana. Tu smo se rastali zaželjevši jedno drugome sreću. Ona je ušla kupiti sol. Ja sam obrisao znoj s potiljka, čela i vrata, potegnuo mlaku vodu iz termosice i sjeo na bicikl. Dok sam odlazio, iz dućana su izašla dva muškarca s otvorenim pivskim bocama u rukama. Sjeli su u hlad i primili se „posla”.

Do Garešnice sam mislio na tu ženu. Nikome ne bih poželio njezinu sudbinu. Svakome bi koristila posvećenost cilju poput njezine, pa makar cilj bio samo – preživjeti. U tom minimalističkom, zapravo primitivnom pa i mazohističkom stavu iščitavam instinktivan, ali i nepogrješiv osjećaj za razlikovanje dobra i zla. I riješenost da se zlu ne treba predati bez obzira na sve. Jer ako se predaš zlu, dopustio si mu da te ponizi. Duboko poštujem ljude koji su u stanju takvome se poniženju oduprijeti, čak i onda kada nisu svjesni koliko mnogo čine.

Neš’ ti mene slikat’

U Garešnici, na raskrižju prije dolaska do hotela benzinske, ugledao sam plakat koji najavljuje predavanje u mjesnoj knjižnici pod naslovom „Duša Indijanca“. Na benzinskoj tri djevojke perući automobilska stakla zarađuju ljetni džeparac, a prodavač puni nečiji spremnik gorivom. Od mene neće imati koristi ni one ni on. Ako se ne računa kupljena Trix čokoladica (oho-ho, sad se već zaista bahatim). Što se tiče svježe vode, ja sam imao korist od prodavača na benzinskoj. Prepoznao me je pa se ponudio da mi on natoči vodu za nastavak puta dok brišem znoj. Usput je fotkao mene i bicikl.

Nedugo nakon crkve, skrećem oštro desno i spuštam se ka garešničkom ribnjaku, to jest onomu što je od njega ostalo. Ne znam je li namjerno ispušten ili je presušio, ali voda je nestala. „Vjetar u kosi” dok jurim nizbrdo malo me je osvježio. Dalje je cesta ravna, kroz šumu pa prema Hrastovcu. Na raskrižju u središtu Hrastovca, kod tekstilnog pogona i nogometnog igrališta gradnja čijih je tribina započela prije tridesetak godina i nikada nije dovršena, skupina žena i muškaraca (očito zaposlenika tekstilnog pogona koji idu kući nakon radnog vremena) skrila se u hlad guste krošnje čekajući prijevoz do Garešnice.

Poslije kilometara većinom ravne ceste, kroz gusto naseljeni dio Hrastovca, a potom kroz polja, stižem do mjesta gdje više ne mogu ravno nego desno ili lijevo ka Poljani. Skrećem lijevo u Uljanik. U središtu sela životni zvuci dopiru iz kafića „Baza” uz nekadašnji Dom kulture ili tako nekako (a svi su ga zvali jednostavno – Dom). Kafić godinama nije radio, ali je pretprošloga Božića opet otvoren, saznajem kasnije. Unutra nalazim s vanjske strane šanka mušku ekipu, već poprilično „natankiranu”, a s unutarnje strane šanka konobaricu u majici na bretele i „vrućim” hlačicama. Ona sa smiješkom prima njihove neukusne primjedbe i povlađuje kad netko „odvali” prastari i priglup vic, ali je jasno da točno zna gdje je granica preko koje ne pušta ove svoje očito svakodnevne „mušterije”.

Ona i oni – bila bi to vrhunska fotka, ali jedan (odoka ocjenjujem, najpijaniji) baš se „uskopistio”. Načuo je on nešto o zaštiti osobnih podataka i kaže da je protuzakonito fotografirati ga. Kažem da neću fotografirati bez pitanja. Nagovaraju ga i njegovi pajdaši. Jok. Nema šanse. Predlažem da konobarica fotka mene s njima. Ni to ne ide. Koji je točno bio argument, nisam siguran jer je majstor to tek promrmljao, ali je zato i dalje izgledao odlučno u nakani da obrani svoju intimu u nakrcanoj birtiji, nakon što je vjerojatno i danas, smijući se, svima nekoliko puta ispričao sve što mu se dogodilo u otkad se nije vidio s ekipom. A nešto se zasigurno ponovilo i od ranije.

Kako sam takvima vičan zbog godina iskustva nakon bezbroj takvih situacija, na kraju sam ga razljutio nabrajajući razloge zbog kojih njegovo odbijanje fotografiranja nema smisla (a koji su bili jednako besmisleni kao i njegova tvrdoglavost). „Dobro, snimaj… Ali ako mi platiš piće“, reče prisnaživši težinu i ozbiljnost svoje odluke treskom dlana po šanku.  „E sad ja neću“, odgovorio sam. Ne može, ne može… A sad može za gemišt... Kako ga je to tek razljutilo. „Nikad nisam bio ovisan o gemištu“, vikao je zajapuren od alkoholne ljutnje.

Prethodni dijelovi reportaže:

Saša Leković: 450 kilometara na biciklu u čast Franji Fuisu (1)

Saša Leković: 450 kilometara na biciklu u čast Franji Fuisu (2)

Saša Leković: 450 kilometara na biciklu u čast Franji Fuisu (3)

Saša Leković: 450 kilometara na biciklu u čast Franji Fuisu (4)

Sine ti si lud

To je dodatno zabavilo i njegove  „suborce” za šankom pa ga počeše zadirkivati. OK, vrijeme je da se izgubim. Svoje „manekene” našao sam već u sljedećem selu Blagorodovcu. Istina, ovi nisu u rukama imali čaše, već pivske boce i nisu stajali za šankom, već su sjedili na klupici pred dućanom. Njih trojica. Taman kad su mi dali dopuštenje da ih fotografiram, tik uz njih zaustavio se auto iz kojega je izašao četvrti. „‘Oćeš limunadu?“ pitaju ga ovi smijući se. „Nemojte me zajebavat’“, odvratio je on ulazeći u dućan. Učas se vratio s bocom piva u ruci.

Nedugo potom, u Dežanovcu nailazim na dio gdje se cesta spušta pa nakon oštrog zavoja ulijevo uspinje. Tu sam imao jedinu prometnu nezgodu u životu. Srećom bez ikakvih posljedica. Bila je zima, s kolegom fotoreporterom išao sam „na teren”. Ispod tankog sloja snijega stvorila se ledena kora, auto je odsklizao, ali sam uspio izmanevrirati tako da smo se okrenuli oko svoje osi i stražnjim dijelom auta besprijekorno uspeli na mostić koji je preko grabe vodio kao nečijem dvorištu. Izgledalo je kao savršeno uvježbana kaskaderska točka, ali – be the first to know – to se zove vrlo jednostavno… Sreća.

Živio sin i sin - Dvorište prepuno šarenih konfeta u Dežanovcu (Saša Leković)

Na jednoj kući u dvorištu prepunom šarenih konfeta bojom je ispisano ŽIVIO SIN + SIN. Bit će da je ponos zbog rođenja dva sina bio toliki da je trebalo naglasiti svakog sina posebno. A možda je samo netko intuitivno dokučio kako nema ničeg logičnijeg od toga da standardni izraz mačističke sreće ŽIVIO SIN u dvostrukom izdanju treba biti dopunjen time + SIN. U Ivanovom Polju prolazim pored neožbukane kuće na kojoj se kao epitaf starim zanimanjima koja odumiru stoji natpis: Bunardžija – kopam nove, čistim i popravljam stare.

U Gornjem Daruvaru ususret su mi naišla tri biciklista. Rekao bih otac i dva sina. To jest sin + sin. U dvorištu u kojem je parkiran auto bečkih tablica, na klupi u hladovini koju čini sjena štaglja, sjedi čitava obitelj. Nude da sjednem s njima i odmorim se. Zadovoljio sam se svježom vodom. Nešto dalje stajem u hladu krošnje na mjestu gdje se o glavne ceste odvaja ulica koja se zove Ulica mira.

Kad sam izbio na proplanak iznad Daruvara, kod još jedne bivše birtije (ova se zvala „Panorama“), nazvao sam majku koja živi u Daruvaru i pitao je prima li goste. „Koje goste?“ zanimalo ju je. „Mene i bicikl. Evo nas za 15 minuta kod tebe.“ U telefonskoj slušalici tišina je trajala poprilično dugo. Konačno, prekinuo ju je tihi, zabrinuti glas… Onako, kao kad pokušavate dati do znanja da vam je žao što je sugovornik „skrenuo”, ali mu se to ne usudite reći izravno jer se bojite njegove reakcije neuračunljive osobe: „Sine ti si lud.“

U središte Daruvara spustio sam se u točno 17 sati i 46 minuta. Trideset šest sati od polaska iz Zagreba. U dva dana na biciklu sam proveo ukupno dvadeset sati i petnaest minuta. Uživajući. Nakon što sam se „prijavio” majci da ne misli kako je sanjala naš razgovor od maloprije, uslijedili su „obavezni likovi”, kao i uvijek kad se pojavim u Daruvaru. Pivo s Matom Pejićem, kolegom, prijateljem te pivskim obožavateljem i znalcem. Ovaj put odabir je bio točeni Zeppelin „Kod Vite”. Kasnije te večeri, s ekipom dugogodišnjih poznanika koji su se rasuli po svijetu, a ponekad se nakratko zajedno zateknu u rodnom gradu „tuklo” se i po drugim pivskim vrstama. Bilo mi je nekako neugodno uopće spominjati da sam iz Zagreba došao biciklom jer je pokraj mene sjedio čovjek koji je biciklom prešao pola Europe. Na primjer, četiri puta je biciklirao od Berlina do Praga i natrag. A ovo je bilo tek mojih prvih 150 kilometara u životu.

(Nastavit će se)

 

Dvorište prepuno šarenih konfeta u Dežanovcu
Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića.