Fra Ma Fu 2018

Reportaža: 450 kilometara od Zagreba do Fažane u čast Franji Fuisu (7)

  Festival Fra Ma Fu         18.10.2018.
Reportaža: 450 kilometara od Zagreba do Fažane u čast Franji Fuisu (7)

Ovdje je sve mrtvo”– Koči, majstore, koči – Kako provesti dvije noći u krevetu za ukupno 50 eura – Bicikl koji spava” u dječjoj igraonici - Ako mogu Porsche i Mercedes, može i bicikl  

Biciklira i piše: Saša Leković

Nakon noći provedene u sobi motela Bosiljevo u selu Bosanci na staroj cesti koja od Zagreba vodi ka Rijeci, bicikl i ja zorom nastavljamo reportažno-promotivno putovanje u čast Franji Martinu Fuisu i za potrebe četvrtog Fra Ma Fu festivala koji će ove godine biti održan u Fažani i na Brijunima. Drugi je dan puta, šesti je dan kolovoza. Idem dalje prema Delnicama, Rijeci pa potom starom cestom uz more do Fažane.

Prvi put sam stao odmoriti se, otpiti nekoliko gutljaja vode te obrisati znoj s čela i potiljka na izlasku iz sela Vučinići kod odvojka za Moravice.

I dalje prolazim pored godinama praznih restorana i motela uz cestu koji su prije gradnje autoputa Zagreb – Rijeka u ovo doba godine bili prepuni,  a na parkiralištima nije bilo mjesta.

Dva najpopularnija restorana bila su u Severinu na Kupi i Hajdinama iznad Vrbovskog. Godinama su prazni i devastirani. U selu Nadvučnik stao sam u hlad krošnji da se odmorim. Zaustavio se automobil sa zagrebačkim tablicama iz kojega je izašao vozač kako bi telefonirao.

Kad je završio, popričali smo desetak minuta, to jest on je gnjevno pričao kako je iz tog kraja, studirao je u Zagrebu, a potom je kao inženjer radio na važnim postrojenjima po Hrvatskoj koja su „ili propala ili su ispod cijene prodane strancima”. Kaže: „Ovdje je sve mrtvo.”

Šljive, voda i Fred bull

U selu Hajdine sustiže me autom Ivan Žada koji sa suprugom i kćeri ide za Istru. Za nekoliko dana ćemo se naći dolje kako bismo s Goranom i Perom radili na pripremi Fra Ma Fu festivala. Daju mi svježu vodu i šljive. Zajednička fotka. I odoše. Bit će na cilju prije negoli ja dođem do Delnica.

Ne žuri mi se. Ne mučim se nego uživam. Kada osjetim da mi je prenaporno (npr. na 10-kilometarskom usponu), stanem i odmorim, kada je prestrmo, malo i guram bicikl uzbrdo. Težak je jer su „bisage” pune, a nije lagana ni naprtnjača na mojim leđima.

Današnja dionica je najteža. Mnogo je uspona i nizbrdica, ali, kada sve zbrojim, uspona je mnogo više. Ipak sam ja biciklist amater (gradska vožnja se ne računa) i to u šezdesetoj. Bit će naporno sve dok se ne uspnem na Gornje Jelenje. A tada ću do Rijeke uglavnom kočiti, toliko da će mi se vjerojatno istrošiti nove „pakne” na kočnicama.

U Skradu sam. Kao i drugdje na putu kojim sam prošao, reklamne ploče zovu turiste da zastanu te posjete zanimljivosti u mjestu i okolici. No nema više benzinske stanice, a zatvoren je i restoran koji su u vrijeme prije otvaranja autoceste također bili neizostavno mjesto zaustavljanja turista na relaciji Zagreb – Rijeka i obratno (kao i mnoga druga mjesta kroz koja sam prošao od jučer ujutro).

Posljednji, a zapravo i jedini dućan uz cestu još od Severina na Kupi, vidio sam desetak kilometara prije Skrada, a nisam siguran da postoji ijedan u sljedećih petnaestak kilometara koliko mi je ostalo do Delnica.

Stoga sam u dućanu u Skradu kupio dva mesna nareska i pola kilograma kruha te natočio svježu vodu i odlučio nastaviti put. No u sekundi sam shvatio koliko je to glupa odluka pa sam se vratio u dućan, zamolio prodavačicu da stavi na punjenje mobitel čija je baterija pri kraju te raskalašeno potrošio još 12 kuna za Red Bull. Sada sjedim na stepenicama ispred dućana, ali, za razliku od lokalaca, u gotovo svakom takvom mjestu uz cestu ne pijem pivo nego energetski napitak.

Svakakvih luđaka ima

Pritom razgovaram s prodavačicom i kupcima koji ponekad „kapnu”. Neki samo kupe pivo, sok u plastičnoj boci od litre i pol, sladoled, cigarete, a neki se zadrže u razgovoru s prodavačicom. Neki popričaju i sa mnom. Ovdje sve teče polako i za sve ima vremena.

Oni koji samo prođu autom na jednu ili drugu stranu uglavnom ni ne registriraju ništa od svega. Neki ipak bace pogled i u očima im vidim različite reakcije. Dio njih se osmjehne, neki mi i kimnu, a neki  zure zabezeknuto u nesvakidašnju scenu kao i rijetki lokalni stanovnici koji prođu mimo mene. Neki čudan lik s majicom na kojoj je lik psa sjedi uz pretovaren bicikl na stepenicama ispred diskonta „Valentin” usred praznog Skrada, kucka po laptopu koji drži na koljenima i pijucka Red Bull. Svakakvih luđaka ima na ovom svijetu.

A ja se sjajno osjećam, glava mi je čista kako nije bila odavno i uopće mi se ne žuri. Do Delnica ću svakako još večeras, ali mislim da ću uspon na Gornje Jelenje i spuštanje prema Rijeci ostaviti za sutra. Odlično sam opremljen za noćnu vožnju, ali bilo bi glupo po mraku proći taj dio puta i ne vidjeti ništa. Ipak, najvažniji rezultat ovog putovanja biciklom treba biti reportaža za Fra Ma Fu festival.

Spuštanje do grada na najvećoj nadmorskoj visini

Do večeri drugog dana puta uspio sam se popeti biciklom do grada na najvećoj nadmorskoj visini u Hrvatskoj. Zapravo sam se na kraju spustio do Delnica u jednom od najljepših dijelova vožnje od Zagreba. Naime, do Delnica se, nakon mnogo penjanja i ponekog spuštanja, sa zagrebačke strane stiže tako da se zavojitom cestom sjuriš nekoliko kilometara (ako to želiš, ukoliko još ima danjeg svjetla, a nema prometa – kako se meni baš „namjestilo”) od vidikovca Vodenjaka.

Taj spust je, uz još nekoliko današnjih, ono što obožavam. Motoristi i ozbiljni biciklisti na ovo će se nasmijati, a o onima s padobranskim ili paraglajderskim iskustvima da i ne govorim, no meni, biciklistu amateur, neponovljiv je doživljaj kad se asfaltnom višekilometarskom kosinom spustim bez kočenja. Koji je to osjećaj slobode. Rekao bih – ono kad osjetiš vjetar u kosi, ali u mojem slučaju to baš ne bi bilo istina.

Zaustavio sam se u kotlini, na početku naselja, gdje je benzinska (koja radi 0-24 i ima pristojno opskrbljen dućančić – dobro je znati). Zatrebalo mi je šećera pa sam kupio dvije čokoladice, a djevojke u smjeni su mi preporučile jeftin smještaj u caffe baru „Centar” u centru Delnica gdje imaju i sobe.

I zaista: noćenje bez doručka stoji 179 kuna, što je za 10 kuna jeftinije i od vrlo pristojnih uvjeta za noćenje u restoranu „Bosiljevo” u Bosancima. Dakle, za dva noćenja na dionici od Zagreba do Rijeke (što je taman mjera za amatera koji usput ljuduje i uživa u prirodi) može se pristojno noćiti za ukupno manje od 50 eura. Ali ne uzimajte doručak jer iz nekog razloga on košta tridesetak kuna. Za taj novac u mjesnom dućanu možete se opskrbiti hranom dovoljnom ne samo za doručak, već i za cjelodnevno bicikliranje.

Ovdje u Delnicama madrac je lošiji, a soba nema kupaonicu i WC, već je jedan na katu. Neka pati koga smeta. Čisto je i ima tople vode pod dobrim pritiskom. Što će ti više da se istuširaš i u umivaoniku opereš ono što si čitav dan nosio na biciklu pod vrelim nebom pa to fino staviš da se suši na radijatorima, prozorskim daskama i noćnim ormarićima.

Ali epizoda s konobaricom u kafiću „Centar” koja brine i o izdavanju soba film je za sebe. Vrlo je pristojna, ali pomalo izgubljena. Na pitanje ima li slobodnih soba odgovorila mi je: „Samo broj 2”. Uzvratio sam sam da baš i ne razumijem, na što ona odgovor da je to sigurno iz razloga što sam prvi put kod njih te da mi je važno samo da dobijem sobu za noćas. Pogledala me začuđeno i gotovo ljutito odgovorila, kao da govori nekome tko je to čuo već stotinu puta, ali se iz nekog razloga pravi nevješt: „Pa u ostalima su u biatlonci”.

Tajanstvena soba broj 2

Pokazala mi je gdje mogu ostaviti bicikl. Ljudi, ta prostorija je danju dječja igraonica. Pazite ovu scenu… Među hrpom razbacanih dječjih igračaka zbog slabog svjetla na stropu nagnut sam nad biciklom, držeći u zubima ručnu svjetiljku. Lijevom rukom pokušavam raskinuti kvrgu ljepljive trake kojom sam učvrstio zakačke „bisaga” za šipku stražnjeg kotača, „švicarcem” u desnoj pokušavam razrezati traku, a da ne prerežem elastičnu „špagu” na čijem kraju su zakačke.

Koja frustracija. Bio sam tako ponosan što je ova konstrukcija izdržala put od Zagreba do Delnica bez ikakvih problema (za razliku od japanki koje sam pogubio),  a sada sve to moram uništiti. Odlučio sam da ću sutra iz inata  „bisage” pričvrstiti još bolje. A na kraju na scenu je opet stupila konobarica/recepcionerka pitanjem: „Da vam pokažem gdje je soba ili znate sami?”

OK, ujutro ću prošetati Delnicama, provjeriti jesam li dobio što na lotu. Od polaska na put izbjegavam čitati bilo kakve vijesti, uključujući i one o vremenu i rezultatima lota, a uz cestu na putu ovamo nema čak ni jedne poslovnice Hrvatske lutrije. Eto krunskog dokaza da je sve otišlo u vražju mater. I kupit ću japanke. Sigurno su jeftinije nego na moru. A kako ću ih tek pričvrstiti za „bisage” svog bicikla-konja!

Potom ću se iz grada na najvećoj nadmorskoj visini u Hrvatskoj dodatno uspeti do Gornjeg Jelenja pa se strmoglaviti ka moru. Tako mi svih dabrova Ontaria, neću se zaustavljati sve dok mi prednji kotač bicikla na prvoj plaži na koju naiđem ne dotakne more. I bit ću ponosan kao oni moroni koji to rade u Audijima, Porscheima, Jaguarima… (nastavi niz).

(Nastavit će se.)

Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića.