Dodji, poći ćemo, kad proljetne vode
Ponovno zašume, - jedno plavo veće,
Putevima koji u nepovrat vode
I gdje život mnogo smirenije teče...
I ne pitajući za prošlost i mladost,
Već kao u priči, — sa očima sveca, —
Tražit ćemo dušu i u duši radost
Pa postati opet sretna mala djeca.
... Tako neznajući da nas život nosi
Bit ćemo ko sjene, kao djeca mašte
Ili kao prosjak što umoran prosi,
Raspupali cvjetak iz proljetne bašte.
Saznamo li ikad, da smo samo snili
O zvjezdama što se iako rijetko pale,
Ostat će nam spomen da smo sretni bili
I mnogo će lakši biti nam, - finale.
