Fra Ma Fu 2018

Ništa nije slučajno

  Festival Fra Ma Fu         Olga Vujović         06.10.2018.
Ništa nije slučajno

Novinar, fotoreporter, putopisac  i književnik Franjo Martin Fuis (Fra Ma Fu, 1908.-1943.) bio je neizmjerno radoznao i živahna duha, ali ga njegovi putevi nisu nikada odveli u Istru. Zahvaljujući  4.Festivalu reportaže i reportera (20.-23.9.2018.) stanovnici Fažane mogli su na svojim trgovima i ulicama sresti ovu karizmatičnu figuru u liku virovitičkog glumca Gorana Košija. Međutim, još je nekome ovaj Festival upriličio prvi  susret s Istrom, a to je Gradsko kazalište „Joza Ivakić“ iz Vinkovaca: njihova uspješnica, monodrama  Andrewa Goffmana „Slučajni perverznjak“(17.5.2016.) u režiji Gorana Grgića i izvedbi  glumca Vladimira Andrića razveselila je publiku u Multimedijalnom centru Fažana (22.9.2018.).

Kažem razveselia, jer bez obzira na dob, većinu ljudi  uvijek razdraga priča o seksu, erotski vicevi ili  seksulane aluzije. A u slučaju Andrije Komadine iz Batine Donje, to je prisjećanje na spolno sazrijevanje (od dječačkih dana do trenutka u kojem nam sve prepričava) kada je pronašao očevu kutiju ispunjenu videokazetama s pornografskim filmovima (u duhovitom prijevodu Borivoja Radakovića to je izvrtanje naslova „pravih“ filmova  u prostačku konotaciju). Opisujući  radnju filmova i iskušavanje viđenog u stvarnosti, naš junak stasava u odraslog muškarca. Ipak, sve je više svjestan da „pornići nisu dokumentarci“ i da se filmski i realni svijet ne podudaraju...

Lik maskote Vučka na majici, reklame i namještaj  iz osamdesetih godina prošlog stoljeća (Dubravko Mataković), odnos s roditeljima („odrastao  sam  između mamine kolekcije goblena i tatine kolekcije pornića“) i slične  fino provučene asocijacije  smještaju „perverznjakovu“ priču u prostor i vrijeme. I onda se u tom dobro uređenom izmaštanom svijetu pojavljuje Ilonka: lijepa, nesklona piću i posebna u svojoj normalnosti. Andrija više nije samouvjeren i prilazi joj riječima nesigurnosti „Inače“  ili  sasvim „neljubavnim“ poput „Jeste li klali ove godine“...

Odjednom svo znanje proizašlo iz  filmova i prijašnjih veza postaje neupotrebjivo – naš junak se zaljubljuje, ženi, postaje otac djevojčice. Zamotani u dekicu, on i kćer gledaju dječje filmove, a kutiju s pornićima će baciti; ne, sačuvati će ju za sina.  Budući da se radi o duhovitom tekstu koji logično prati promjene  protagonista (navodno autorova autobiografija), Grgićev posao nije bio intervenirati nego samo usmjeravati, pa je glavnina tereta bila na Andriću.

Problem monodrame je uvijek u  glumačkoj razigranosti, pa je tako i u ovoj izvedbi povremeno padao tempo: prvi dio koji je, mada lascivan, u suštini pomalo monoton, prilično se oduljio i predstava tek u drugom dijelu postaje dinamičnija (što je komično, jer nam se sada Andrija primirio i sazrio!). Kako se radi o tipičnoj glumačkoj predstavi, igranjem (ili neigranjem) biva bolja, jer Andrić nesumnjivo posjeduje izrazite komičarske kvalitete. A napomena da predstava nije za mlađe od 15 godina je tipična licimjerna opaska – okruženi nasiljem i vulgarnošću u svakodnevici, naši su tinejdžeri, nažalost, puno zreliji od propisane dobi. Pa i Andrija je počeo s 11!

Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića.