Peterodnevni road trip po Donjem Podunavlju iliti Istočnoj Srbiji u organizaciji srbijanskog ogranka Međunarodne federacije turističkih novinara odlučili smo oplemeniti i proširiti i sa šestim, nultim danom kojeg ćemo provesti u Beogradu.
Odmah u startu treba i objasniti pojam Donje Podunavlje. Naime Dunav kroz Srbiju teče u dužini od 588,5 km. Sjeverni dio čini granicu sa Hrvatskom i on se naziva Gornje Podunavlje, južni dio čini granicu sa Rumunjskom i on se naziva Donje Podunavlje, a onaj dio od Bačke do Banatske Palanke koji razdvaja Vojvodinu od uže Srbije se naziva srbijanskim Srednjim Podunavljem.
Znali smo da ćemo pet dana obilaziti skrivene zakutke i manje poznate gradove, varoši i palanke Srbije, ali smo tu nama susjednu zemlju, s jedne strane tako blisku (geografski položaj i jezik), a s druge strane tako različitu odlučili doživjeti u punini, pa tako i sve njene kontraste.
Odlučili smo nulti dan našeg puta provesti vibrantnoj metropoli – Beogradu u kojoj se odlično osjeti taj štih velegrada, a tek onda se uputiti prema njenim ruralnim dijelovima koji u blaženoj uspavanosti njeguju neki stil života koji polako iščezava (na road tripu smo naletjeli i na nekoliko ćumurdžija) i čuvaju mistične običaje koje ni etnolozi, antropolozi i ostali stručnjaci ne mogu još uvijek odgonetnuti.
Prešavši granicu kod Tovarnika prispjeli smo u šarmantnu srijemsku varošicu Šid i nakon kraće vožnje kroz nekoliko uspavanih srijemskih sela uključili smo se na autocestu koja vodi ka Beogradu uz glazbenu pratnju Leta 3 i njihove uspješnice „Beograde“, koja je ustvari obrada istoimene pjesme Đorđa Marjanovića u čijem ćemo se rodnom gradu Kučevu naći i ondje prespavati u hotelu Rudnik za nekoliko dana.
Nakon obrade poslušali smo naravno i original u kojem se nalaze i stihovi koje ne sadrži cover riječkih rokera čija „Mama ŠČ“ euforija još trese Hrvatsku i cijelu regiju, a budući da su na put krenula dva pasionirana pivofila naravno da se u automobilu našlo mjesta i za „ŠČ“ pivo koje je na tržištu prisutno već dvije godine, a koje je pravi komercijalni boom doživjelo tek nedavno na valu „Mama ŠČ“ hypea.
– On ima čudesnu moć, da svetlom ispuni noć, belinom osmeha svog razgoni tugu. On ljubav svakome da i vrata otvara sva, k’o stari voljeni drug uvek je on… pjevao je Đorđe dok smo gazili autoputom i približavali se metropoli na geografskoj raskrsnici Srednje Europe i Balkana.
Doživjeti grad iz svih kutova, uglova i perspektiva to je bila naša misija; i prošlost i sadašnjost, i s najviše i s najniže točke. Skrenuvši sa beogradskog prstena kod Dobanovaca desno zaputili smo se ka Avali i tako izbjegli sam grad. Prvo ćemo ga promotriti iz prikrajka, iz zraka, a onda idemo dalje. Od Dobanovaca koji pripadaju beogradskoj općini Surčin do Avale nekih je četrdesetak kilometara, a na otprilike pola puta se prelazi rijeka Sava kod Ostružnice koja pripada gradskoj četvrti Čukarica.
Nakon prijelaza preko Save i dolaska iz Srijema u Šumadiju odmah se primjećuje i razlika u konfiguraciji terena; srijemska ravnica ustupa mjesto šumadijskim brežuljcima, a sam vrh Avale visok je 511 m. Spomenik neznanom junaku kojeg su zajednički gradili arhitekt Harold Bilinić i kipar Ivan Meštrović za vrijeme prve Jugoslavije bila je i prva točka stajanja.
Nastao je na mjestu nekadašnje utvrde Žrnovo uz koju se vežu brojni mitovi i legende. Inače do dolaska Osmanlija planina se zvala Žrnovica. Neki povjesničari tvrde da je upravo planina Avala sa svojim rudno – mineralnim bogatstvima omogućila uspon drevne Vinčanske kulture. A nakon panoramskog razgledavanja Beograda sa avalskog tv tornja spustili smo se do obale Dunava i same Vinče da bismo upoznali i drevnu povijest ovoga kraja. Na obodu današnjeg Beograda i prije 5000 godina se nalazila metropola.
Nakon kraćeg dnevnog odmora u apartmanu na Mirijevu (taj rubni dio grada smo ciljano birali da izbjegnemo velegradski promet) krećemo gradskim autobusom ka centru, jer javni prijevoz je idealan za osjetiti puls grada. Autobus nas ostavlja na Trgu Republike i po već uobičajenom standardu prolazimo Knez Mihajlovom i krećemo ka Kalemegdanu, tvrđavi na Dunavu s koje se noću pruža fascinantan pogled na grad.
Ožednjeli od pješačenja pronalazimo zgodnu pivnicu mikropivovare intrigantnog imena Pivzdarija i ostajemo ugodno iznenađeni činjenicom da pola litre crafta piva u centru Beograda košta tek nešto više od 2 €. Sljedeća pivska lokacija je pub Samo pivo koji se nalazi u Balkanskoj ulici i koji za razliku od Pivzdarije nudi veliki broj točenih piva različitih pivovara.
Nakon jednodnevne kulturno – hedonističke ture po Beogradu spremni smo i za sutrašnji početak upoznavanja skrivene Srbije Donjeg Podunavlja na potezu od Požarevca do Negotina, grada koji se nalazi na tromeđi Srbije, Rumunjske i Bugarske i gdje Dunav napušta Srbiju i postaje prirodna granica između Rumunjske i Bugarske.
https://www.turistickeprice.hr/od-pozarevca-do-negotina-smederevo-sto-vidjeti/
Smederevo je grad na Dunavu nekih pedesetak kilometara istočno od Beograda, a ono što se svakako mora posjetiti u tom gradu jest Smederevska tvrđava koja leži na ušću rijeke Jezave u Dunav. Riječ je o najvećoj ravničarskoj tvrđavi u Europi.
Zauzima površinu od nekih 11 hektara i ima oblik nepravilnog trokuta. Sastoji se od Malog i Velikog grada. Mali grad sa šest kula sagrađen je prvi i služio je kao rezidencija despota Đurađa Brankovića i njegove svite. Kasnije je sagrađen i Veliki grad sa 19 kula opasanim bedemima u kojem se nalazila vojska i puk.
Zanimljivo je da je ova utvrda sagrađena prije gotovo šesto godina prilično dugo i uspješno odolijevala zubu vremena, a najviše je nastradala relativno nedavno, tijekom II svjetskog rata. Nijemci su kao ratni plijen u tvrđavi pohranili velike količine eksploziva. Nestručno skladištenje dovelo je do strahovite eksplozije u trenutku kada se u tvrđavi nalazio vlak prepun putnika, a ta tragedija odnijela je preko 800 ljudskih života. Tri godine kasnije jedanaesta kula Velikoga grada visoka 25 metara stradala je u savezničkom bombardiranju, a njena sanacija započela je tek 2018. godine.
Priča o ovoj utvrdi ujedno je i priča o kraju srednjovjekovne srpske države. Paralelno s turskim prodiranjem s juga vlastela se povlačila na sjever. Beograd postaje glavni grad 1405. godine, a nakon što su ga preuzeli Mađari prijestolnica se seli u Smederevo. Padom Smedereva 1459. godine nestaje i srpska država. Zbog tadašnje specifične geopolitičke situacije u kojoj su Srbi bili ukliješteni između Ugara sa sjeverozapada koji su držali utvrdu Beograd i Osmanlija sa jugoistoka koji su držali utvrdu Golubac, Smederevska tvrđava građena je grozničavom brzinom i dovršena 1430. godine za samo dvije godine, a kolateralna žrtva takve užurbanosti su bili brojni ljudski životi.
U narodnoj predaji krivica za to leži u Irini Kantakuzin koja je bila grčkog porijekla, a ne u njenom suprugu, vladaru “narodne krvi”, despotu Đurađu Brankoviću, poznatom i kao Đurađ Smederevac. Irina je navodno i trudnice prisiljavala da nose teške kamene blokove, a dvije godine običan puk u Smederevu nije smio jesti jaja jer su se ona koristila kao vezivni materijal. Zanimljivo je da je sultan Murat II ugovorom dozvolio despotu Đurađu da podigne ovu tvrđavu. Turci su na njegovu despotovinu gledali kao na tampon zonu između njih i njihovog tada najvećeg takmaca u Europi – Ugarskog kraljevstava, a Đurađ je pak računao na solidarnost kršćanskih zemalja i na njihovu pomoć u obrani od nadirućih Osmanlija koja je mogla ići samo preko Ugarske.
Turci su mudro procijenili da su im Srbi puno manja opasnost od Mađara i da bi se izgradnjom Smederevske tvrđave Mađarima zapriječio prodor prema Moravsko – vardarskoj dolini, glavnoj balkanskoj prometnici koja spaja sjever i jug, Panonsku nizinu i Egejsko more. Naime, rijeka Morava se nedaleko od Smedereva ulijeva u Dunav. 1459. godine sultan Mehmed II osvajač s golemom vojskom krenuo je na Smederevo, a branitelji su se sami predali da bi izbjegli palež i pljačku koja bi uslijedila nakon nasilnog osvajanja grada.
Zanimljivo je i to da je Smederevska tvrđava i dan danas živo arheološko nalazište; grobnica plemkinje iskopana je 2012. godine, u njoj se održavaju brojne manifestacije kao što je ambijentalni kazališni festival “Tvrđa teatar”, a u njoj je sniman i serijal RTS-a “Nemanjići”.
I danas se željeznička pruga sa vagonima nalazi u rubnom dijelu tvrđave, a odmah pored nje i restoran Vagon – roštiljnica koja se nalazi kako i samo ime sugerira u preuređenom vagonu. Smederevo je poznato po peći/štednjaku na drva “Smederevac” koji je prije pojave grijanja na električnu energiju i plin bio neizostavan u većini kućanstava na području bivše Jugoslavije. I danas ga stariji ljudi u ruralnim sredinama dosta koriste, a odlična je stvar i za vikendice. Primarna funkcija mu je grijanje, a hrana se na njemu može pripremati na dva načina; na plotni i na rerni. Ova peć proizvodi se i danas i može se vidjeti u izlozima smederevskih trgovina.
Smederevo je poznato i po sorti vinove loze smederevka. Pješačka zona u centru grada načičkana je malim prodajnim kućicama u obliku drvenih bačvi na kojima se vino od smederevke prodaje zajedno sa ostalim lokalnim, domaćim proizvodima.
U pješačkoj zoni Smedereva se nalazi i pivnica Kombinat. Kako i samo ime sugerira uređena je u industrijskom stilu, a posebno zanimljiv i originalan detalj su noge od stolova napravljene od dijelova građevinske skele. Pored mnoštva piva drugih pivovara imaju i svoje vlastito pivo nazvano Remont.
Ergela Ljubičevo od Smedereva udaljena je dvadesetak kilometara i da bi se došlo do nje potrebno je prijeći most na rijeci Moravi. Nalazi se na jugozapadnom obodu Požarevca i jedina je državna ergela u Srbiji. Ovu ergelu osnovao je je knez Miloš Obrenović 1860. godine na imanju “Morava”. Milošev nasljednik, sin Mihajlo imanju daje ime Ljubičevo po svojoj majci, kneginji Ljubici. Stanovnik ergele Ljubičevo jest i Yale, koji je svojevremeno na aukciji u SAD-u poslije jedne veličanstvene pobjede prodan za iznos od milijun dolara. Do svoje povrede Yale je ostvarivao izuzetne rezultate na natjecanjima, a sada u sportskoj mirovini u ergeli Ljubičevo ima zadatak da svoj izuzetni genetski potencijal prenosi dalje.
Domaćin Ljubičevskih konjičkih igara koje se svake godine održavaju prvog vikenda u rujnu od 1964. godine je požarevački hipodrom čija je izgradnja započela 1892. godine, da bi već sljedeće godine na njemu bile održane prve utrke. Ove igre započinju svečanim defileom sudionika, a završavaju Ljubičevskim višebojom, a između njih se održavaju izložba grla, daljinsko jahanje, utrka sa preskakanjem prepona, kasačke i galopske utrke.
Sam Ljubičevski višeboj se sastoji od pet tradicionalnih disciplina: sječa sabljom, gađanje kopljem, kurirsko jahanje, gađanje strijelom i gađanje topuzom. Pobjednik višeboja dobiva titulu “Vitez Ljubičeva”, biva nagrađen novčanom nagradom, te peharom, plaštem i sabljom koja se prenosi s starog na novog pobjednika, a na kojoj je ugraviran viteški moto: “Ne vadi me bez povoda – ne vraćaj me bez časti.”
Tik uz hipodrom smješten je i salaš “Dorat”, što pokazuje da salaši ne moraju biti nužno vezano samo uz Vojvodinu, odnosno panonski dio Srbije. Riječ je o restoranu uređenom u tradicionalnom, rustikalnom štihu sa brojnim simpatičnim detaljima poput gigantskog opanka koji služi odličnu hranu; počevši od vrelih somuna, sireva i kajmaka, te suhomesnatih delicija koje služe kao predjelo, do odličnog mesa za roštilja koje se služi kao glavno jelo.
Zidovi restorana ukrašeni su fotografijama poznatih ličnosti ex-yu pop kulture, a tu je i samostalna fotografija “kralja kafane” Tome Zdravkovića sa njegova dva slavna, a tako istinita citata: “Novac potrošen u kafani je novac uložen u sećanja” i “Nije bitno u kojoj kafani sediš, već ko sedi za tvojim stolom.”
https://www.turistickeprice.hr/neotkriveno-i-misticno-donje-podunavlje-viminacium-zlatna-ribica/
Drugi dan naših putešestvija po istočnoj Srbiji obišli smo arheološki park Viminacium, skelet mamuta star više od milijun godina, zatim se uputili ka Ramskoj tvrđavi, a potom i Srebrnom jezeru gdje smo uživali u đakonijama iz restorana Dinčić. Put nas je potom vodio i u manastir Tumane, a navečer nam je Zlatna ribica uz asistenciju destilerije Pruna ispunila sve naše gurmanske želje.
Viminacium je arheološko nalazište udaljeno 12 km od Požarevca u neposrednoj blizini sela Gornji Kostolac. U početku je bio vojni logor sa nekih 7000 vojnika, a potom se razvio i u civilno naselje koje se prostiralo na 220 ha uže, te 450 ha šire teritorije. Svojedobno je bio glavni grad rimske provincije Gornje Mezije. Zbog svog pograničnog položaja često je bio i meta barbarskih razaranja, a u petom stoljeću Huni pod vodstvom Atile ga brutalno razaraju, a nekih oblika života na području Viminaciuma je bilo sve do sedmog stoljeća.
Arheološka istraživanja ovog lokaliteta započela su 2000. godine, a dvije godine kasnije pronađena je grobnica imperatora Hostilijana koji je rođen u Sirmiumu, današnjoj Sremskoj Mitrovici.
Arheološki park Viminacium otvoren je 2006. godine, a riječ je o jedinstvenom kompleksu – replici rimskog vojnog logora koji objedinjuje turističke i znanstvene sadržaje. U sklopu Viminacijuma nalazi se Glavna kapija, terme, amifteatar, mauzolej, mamut park, znanstveno istraživački centar, te zanatski centar za proizvodnju keramike i opeke. Nedaleko od Viminacijuma pronađen je i odlično očuvan skelet mamuta, preciznije mamutice koji se također može obići. Visina i dužina mamutice je bila oko pet metara, a težila je oko deset tona.
Spavali smo u “legionarskom”, smještaju, pozirali za zajedničku fotografiju u rimskim togama, a jedino što narušava antičku vizuru cijele destinacije je termoelektrana Kostolac, druga po veličini u Srbiji koja se nalazi u neposrednoj blizini.
Sa jednog povijesnog lokaliteta selimo se na drugi; iz rimskog doba u eru osmanlijske dominacije na ovim prostorima. Nekih 25 km sjeveroistočno od Viminacijuma se nalazi tvrđava Ram. Istočno od Ramske tvrđave Dunav prestaje biti interna granica između Banata i Šumadije i postaje državna granica između Srbije i Rumunjske. Tvrđava Ram građena je u 15. stoljeću, „a gradi je turski sultan Bajazit II, djed Sulejmana Veličanstvenog, mecena Leonarda da Vincija, prijatelj sa Michelangelom, spasitelj židova Sefarda koji su nakon kršćanske rekonkviste bježali iz Španjolske, osnivač prve tiskare u Osmanskom carstvu u vrijeme dok se to još smatralo bogohuljenjem“, govori nam vrlo nadahnuto naš vodič Ilija Jacanović.
Ram je prva artiljerijska tvrđava u ovom dijelu Europe. Svaki od njenih 36 prozora je po jedno topovsko mjesto. Ilustracije radi beogradska tvrđava Kalemegdan u to vrijeme imala je samo 22 topovska mjesta. Na tom području Dunav je širok čak četiri kilometra, a u njega se ondje ulijevaju čak četiri planinske rijeke upumpavajući velike količine šljunka, pijeska, kamena i mulja što sve čini koristan građevni materijal.
Osim toga na ovom području Dunav je izuzetno miran i pogodan za prelazak na drugu stranu. Prije ove turske tvrđave na ovom području su bile čak tri rimske utvrde, a prethodno i keltska tvrđava. Uz šabačku i kladovačku tvrđavu ovo je jedna od tri tvrđave na području današnje Srbije koju su Turci izgradili od temelja. To se pouzdano može zaključiti jer je građena po njihovom, tzv. “aršinskom” sustavu mjera.
Obnova tvrđave započela je 2017. godine i za razliku od smederevske tvrđave obnovljena je u potpunosti, i to za svega 12 mjeseci. Same pripreme za obnovu tvrđave trajale su punih pet godina. U tom pripremnom razdoblju utvrđen je točan sastav izvornog maltera, kolika treba biti pH vrijednost vode da bi se taj kamen zamiješao, te iz kojeg kamenoloma je donesen kamen.
Ručno je napravljeno nekih 20.000 komada cigle, umjesto kranova korišteni su čekrci, a četrdeset stalno zaposlenih radnika bilo je angažirano na obnovi tvrđave. Krajnji rezultat jest da Ramska tvrđava djeluje danas, 400 godina od njenog napuštanja vrlo izvorno. U sredini tvrđave se nalazi i kružni objekt za kojeg se istraživanjima ispostavilo da datira još iz rimskog doba, a posvećen je bogu Jupiteru.
Pretpostavka je da se tvrđava Ram nekada zvala Hram. Ta riječ dolazi iz keltskog jezika i udomaćila se u brojnima danas živućim jezicima. Kada Turci dolaze na ovo područje i pronalaze rimski hram posvećen vojničkoj sreći oni da ne bi “baksuzirali” svoj vojnički pohod ostavljaju ovaj rimski objekt. Inače Bajazit II njegovao je tekovine rimskog carstva, a na neki način u to vrijeme Osmanlije su se smatrale nasljednicima Rimljana. Sa jednog od okna tvrđave pogled puca na dunavski otok na kojem se nekoć nalazio harem.
Od Ramske tvrđave vozeći se novim Mercedes tourismo autobusom nastavljamo uz Dunav koji sada čini i srpsko – rumunjsku granicu ka Srebrenom jezeru koje se nalazi nekih 15 km istočno. To jezero je u biti nekadašnji rukavac Dunava koji je danas zatvoren dvjema branama. Ondje je izuzetno živo i vibrantno. Uz jezero se nalazi mnoštvo apartmana, kako gotovih tako i onih u izgradnji, tu je i aqua park, marina, turistički brod, teniski tereni, te brojni kafići i restorani. Ručak u restoranu Dinčić prava je rapsodija za nepce. Srebrno jezero ime je dobilo po srebrnom odsjaju u popodnevnim satima kada sunce zalazi iza Karpata. Iako stajaća voda je bistra jer su pješčane dine zaslužne za njenu filtraciju.
Od Srebrnog jezera do gradića Golubac nekih je tridesetak kilometara. Upravo ondje Dunav je najširi i u neposrednoj blizini nalazi se ulaz u NP Đerdap. Nakon smještaja u Golupcu u pansionu “Zlatna ribica” koji se nalazi na samom dunavskom keju krećemo na vožnju turističkim vlakićem, a potom i u desetak kilometara udaljen manastir Tumane.
Smješten u idiličnom prirodnom krajoliku otvoren je i za brojne posjetitelje. Kako nam monasi govore brojni posjetitelji su ih tijekom godina molili za konak, odnosno prenoćište što ih je nagnalo da naprave i smještajne kapacitete. Freske u manastiru djeluju očaravajuće i reflektiraju taj svojevrsni misticizam ortodoksnog kršćanstva. U sklopu manastira nalazi i se i suvenirnica u kojoj se mogu kupiti i brojni proizvodi koje monasi sami proizvode, a njihova manastirska rakija je sjajna.
Nakon posjete manastiru vraćamo se u Golubac i odlazimo na večeru u restoran “Zlatna ribica” koji se nalazi ispod istoimenog pansiona u kojem smo odsjeli. Na toj večeri će njihove delicije biti sljubljivane sa rakijama (i vinima) destilerije Pruna koja se nalazi nekih 13 km južno u selu Zelenik. Inače na vlaškom jeziku pruna znači šljiva, pa otuda i ime ove destilerije koja proizvodi premium rakije i odlična vina.
Za dobrodošlicu pijemo rakiju od višnje/sour cherry brandy destiliranu u rujnu 2015. godine, punjenu u ožujku 2022. godine sa 41% alkohola, odležalu tri godine u bačvi od srpskog hrasta sa planine Sjeverni Kučaj u regiji Homolje. Sve to piše na samoj boci rakije, a boca takve rakije je napravljeno svega 1142. Mi uživamo u nektaru iz boce serijskog broja 988. Kao predjelo biva poslužena urolana šljiva u slanini, gljive punjene kajmakom i boljetinski sir škripavac. Kušali smo potom i njihov rosé na bazi merlota iz 2021. godine nazvan Umbra, a uz dunavski smuđ sa blitvom biva poslužen chardonnay iz 2017. godine.
Treći slijed ove veličanstvene večere čine dimljena rebarca, rolovana piletina punjena kačkavaljom, juneći ramstek sa bešamel, vrganj i zeleni biber sosom, a kao prilozi su tu ljute papričice, tikvice i gljive sa žara. Uz ovo odično prija cabernet sauvignon iz 2015. godine sa 15% alc. Za desert nam je poslužena slastica Tri leće nad čijim porijeklom se spore Albanci i Španjolci, a ona se skladno sljubila sa rakijom od komine chardonnaya koja je odležala 5 godina u srednje tostiranoj bačvi od francuskog hrasta. Zlatna ribica je ispunila sve naše želje.
U programu smo imali posjet tvrđavi i njeno razgledavanje sa vode, a ja sam htio i treću dimenziju doživljaja – da ju doživim vizualno (i) sa planinskog vidikovca. Osim toga na tom potezu Dunav je najširi. Prethodnog dana smo ga gledali iz turističkog vlakića, danas ćemo tuda proći autobus, ali htio sam i jedan intimni doživljaj Dunava kakav nudi samo višesatni hiking u rane jutarnje sate.
Sam ulazak u područje NP Đerdap fantastičan je; s jedne strane ceste se nalazi Dunav, a s druge na mjestima izdubljena klisura tako da automobili (i pješaci) prolaze praktički ispod nje. Tu je i mnoštvo pješačkih staza, prva na potezu od grada ka tvrđavi je ona Dedine – Gluvane. No produžio sam dalje i odlučio se za onu koja vodi ka Zmajevom vrtu. Pogled na tvrđavu je impozantan, a također i okolna flora. Nakon kratkog ali sadržajnog uživanja u vizuri tvrđave u izmaglici vraćam se natrag kako bih mogao sudjelovati u regularnom dijelu programa.
Još je relativno rano, na Dunav se spustila gusta magla, pa se u daljini ne razaznaje što je voda, a što je magla i ne vidi se ni izdaleka susjedna obala. Tu simbiozu magle i vode remeti tek pokoja riječna ptica. U restoranu Nana čeka nas doručak, a nakon pješačenja uz njega prija i junačka rakija.
Posjetili smo potom i Narodnu biblioteku u Golubcu koja je zapravo i puno više od toga; jer se u njoj održavaju i koncerti, izložbe slika i fotografija, razna predavanja. Lijepo je vidjeti da u jednom tako malom mjestu od svega 2000 stanovnika postoji bogat i sadržajan kulturni život.
U prosincu prošle godine su u sklopu biblioteke otvorili i galeriju moderne umjetnosti. Raspisali su natječaj za izlaganje na koji se javilo čak 68 umjetnika, a odabrali su njih 14 koji će svoje radove izlagati tijekom ove godine. U trenutku kada smo mi bili u knjižnici bila je postavljena izložba “Cink kultura” umjetnika Marka Burlice iz Trebinja koja na sarkastičan način propitkuje medijsku scenu Srbije.
Po povratku iz biblioteke još jednom prolazimo golubačkim kejom i nailazimo na zanimljivu ploču sa natpisom “Flooded archaelogical treasures od Đerdap” na kojoj se nalazi mapa Dunava sa 14 različitih lokaliteta. Očitavanjem svakog od tih lokaliteta sa mape QR kodom pokreće se video koji dočarava kako su oni nekoć izgledali.
Krećem ponovno ka tvrđavi Golubac, ovoga puta s grupom i s autobusom gdje nas dočekuje naš vodič Sreten. Govori nam o položaju, historijatu, legendama i tajni neosvojivosti ove tvrđave. Širina Dunava ovdje iznosi 6 km, a sama tvrđava podignuta je na stijeni kod koje se Dunav počinje sužavati i potom ulazi u Đerdapsku klisuru dugu stotinjak kilometara, pa se stoga golubačka tvrđava naziva i “kamenim stražarom Đerdapa”. I danas, uz sva moderna povijesna i arheološka istraživanja znanost nema odgovor na pitanje tko je i kada podigao ovu tvrđavu.
Jedna od pretpostavki jest da je tvrđava podignuta u drugoj polovini 13. stoljeća za vrijeme vladavine kralja Dragutina Nemanjića kada je ova regija koja se zove Braničevo bila pogranično područje sa tadašnjom Ugarskom koja se nalazila na drugoj obali Dunava. No kako to često biva kada je u pitanje tumačenje povijesti mađarska historiografija smatra da je ova tvrđava podignuta kasnije, u 14. stoljeću. Postoji pisani zapis iz 1335. godine u kojoj se navodi da je ugarski vlastelin Nikola Bánffy boravio u tvrđavi pod ugarskom posadom.
Ova tvrđava djeluje kao da je iz bajke, ne znam da li je ljepši pogled na nju sa vidikovca ili sa Dunava ili pak kada ste u njenoj unutrašnjosti koja je puna izložaka pa ujedno djeluje i kao muzej. Tvrđava ima devet kula i dijeli se na unutrašnji i vanjski dio.
Nakon Golubačke tvrđave vozeći se Dunavom uz Đerdapsku klisuru krećemo ka Lepenskom Viru koji se nalazi nekih 40 kilometara jugoistočno od Golubca. Arheološko nalazište Lepenski vir otkriveno je 1965. godine sasvim slučajno, tijekom priprema za izgradnju hidroelektrane Đerdap I i ono je promijenilo naše dotadašnje viđenje povijesti. Kultura Lepenskog Vira prva je u Europi prakticirala plansko građenje. Posebice su mistični njihovi riboliki idoli.
Od Lepenskog Vira krećemo prema stotinjak kilometara udaljenim Rogljevačkim pivnicama koje se nalaze tik uz granicu sa Bugarskom. Riječ je o jedinstvenom kompleksu kamenih vinarija koje se nazivaju pivnicama iako sa pivom nemaju veze. U Rogljevu ih je izgrađeno 165, sačuvano je njih 120, a najstarija je iz 17. stoljeća. Taj stil gradnje, kao i kultura uzgoja vinove loze u Negotinsku krajinu došla je tijekom velikih seoba sa Kosova.
Još krajem 19. stoljeća vino iz Negotinske krajine se prodavalo u Francusku, a novu vinsku renesansu ovog kraja također su pokrenuli Francuzi, bračni par Cyrille i Estelle Bongiraud otvaranjem „Francuske vinarije“ čime su potakli i brojne domicilne stanovnike da se komercijalno počnu baviti vinarstvom, pa tako i obitelj Jovanović čiju smo pivnicu posjetili. Njihova pivnica sagrađena je 1873. godine, uređena je naravno u rustikalnom stilu, u njoj je moguća organizacija različitih proslava i svečanosti. Svaka kuća u Rogljevu ima svoj vinograd, a danas se komercijalno vinarstvom bavi petnaestak obitelji.
Nakon pivnice (vinarije) Jovanović odlazimo u još jednu vinariju. Riječ je o vinariji Boirescu koja je smještena desetak kilometara sjeverno od Negotina u selu Dušanovac na imanju nazvanom Cvetkov Salaš. Ime je dobila po istoimenom vinogradarskom položaju, a s komercijalnim radom započela je 2017. godine. Intrigantna je njihova Luna, kupaža graševine (donedavno u Srbiji nazivane italijanskim rizlingom) i rajnskog rizlinga. Vlasnici ove vinarije su bračni bar Nada i Cvetko Stanković, a u obiteljskom poslu im pomaže i sin Aleksandar.
Nakon vinarije otvorili su i destileriju te proizvode i rakije od šljive, jabuke, dunje… Svi ti nektari sljubljeni su u njihovoj vinariji da odličnim delicijama i glazbom. Odlazimo u Negotin u hotel De lux u kojem potom punimo baterija, za sutrašnji, pretposljednji dan našeg press tripa.
https://www.turistickeprice.hr/neotkriveno-i-misticno-donje-podunavlje-vlaska-magija/
Na ovogodišnjem osječkom festivalu vina, delicija i ugodnog izdanja WineOs Radmilo Bumber, urednik i voditelj emisije Srbija koju volim najavio mi je press trip po istočnoj Srbiji, odnosno srbijanskom donjem Podunavlju. Moje prvo pitanje je bilo: “Hoće li biti vlaške magije?”, a Radmilo je kao iz topa odgovorio: “Pa naravno!” i znao sam odmah da se to putovanje ne smije propustiti.
Vlasi su jedna od najvećih misterija Balkana. Žive pretežito na području istočne Srbije, dvojezični su i služe se podjednako i srpskim i vlaškim jezikom koji je nastao od latinskog a njihov jezik živi samo u govornoj formi. Pravoslavni su kršćani, ali su u svojim običajima i folkloru zadržali i dosta predkršćanskih elemenata. Mnogi vjeruju da su Vlasi autohtono, paleo balkansko stanovništvo, odnosno starosjedioci Balkana i da su stoga njihov folklor, vjerovanja i običaji prozor prema nekim drevnim vremenima.
U vlaškim selima istočne Srbije još postoje profesionalne vračare, a samu vlašku magiju je iznimno “popularizirala” serija “Crna svadba” redatelja Nemanje Ćipranića koja je potaknula i organizaciju turističkih putovanja u dijelove istočne Srbije za koje se pretpostavlja da se u njima prakticiraju motivi obrađeni u seriji.
Neovisno od toga da li je vlaška magija mit ili stvarnost s punom odgovornošću tvrdim da su Vlasi istočne Srbije koje sam sreo na press tripu magično ljubazni, da je priroda kojom su okruženi magično predivna i da su hrana i piće koje proizvode magično ukusni. Ta tri elementa u simbiozi za mene čine bijelu vlašku magiju. S crnom magijom (ako ona u konačnici i postoji) neka se bavi netko drugi.
Na putu od Negotina do rudnika zlata i srebra u Majdanpeku koji je najveći poslodavac u toj općini zastajemo u prigradskom naselju sasvim prikladnog imena za rudarski kraj – Rudna glava. Riječ je o varošici od nekih dvije tisuće stanovnika u kojoj se oko četvrtine stanovništva deklariraju kao Vlasi. Nekih 2,5 km sjeverozapadno od središta mjesta koncem šezdesetih godina prošlog stoljeća pronađen je prapovijesni rudnik bakra. Znanstvenici kažu da je riječ o najstarijem rudniku u Europi. Arheološko nalazište Rudna glava pripada Vinčanskoj kulturi.
Naš Mercedes tourismo zastaje u središtu mjesta, a u tijeku je 7. po redu Plašinitijada u organizaciji udruge žena “Vredne vlajne”. Odmah sam u mislima povukao paralelu sa udrugom žena “Sretne i spretne” iz baranjskog Jagodnjaka koje u svom selu rade odličnu gastro manifestaciju Baranjska už’na. Plašinte ili vlaške palačinke najlakše je usporediti sa panonskim langošicama, ali od njih se razlikuju vizualno jer se tijesto preklapa da se dobije kružni oblik, a za razliku od langošica na tijesto se stavlja i nadjev od sira i jaja.
Uživamo u slasnim plašintama, a sa zvučnika, prije nastupa folklornih skupina trešti zarazna vlaška ritam glazba, kao neki folk trance. Iako zapravo ne znam plesati nisam mogao odoljeti, a da se s lokalcima ne uhvatim u kolce. Improviziram, pazeći da ne poremetim ritam kola ili nedajbože nekom stanem na noge. Vlaška magija čini svoje i uspješno sam otplesao kolo do kraja. Nekoliko sati kasnije to ću ponovno učiniti kod pećine Duboka. Odlično, magično!
Nastavljamo dalje po programu; od Rudne Glave ka šezdesetak kilometara sjeverozapadno udaljenom selu Duboka u općini Kučevo. Negdje na pola puta prolazimo i pored “pojedenih stijena” – gigantskih iskopina rudnika Majdanpek, a i kroz sam grad za kojeg se odmah vidi da je većinski izgrađen planski u periodu socijalizma. Obiteljskih kuća nismo niti vidjeli, samo manje i veće stambene zgrade.
U selu Duboka posebna dobrodošlica. Ispred mjesnog doma dva lokalna žitelja u tradicionalnim vlaškim nošnjama ukrstila su mačeve, a mi moramo proći ispod njih da bismo došli do stola za kojim se nalazi pet žena u tradicionalnim nošnjama. Dočekuju nas sa domaćom rakijom, pogačom sa “iscrtanim” klasjem na lijevoj i desnoj strani i ukrštenim mačevima i s nekim fantastičnim slatkim preljevom koji se kuša drvenim žlicama, a u kojem se nalaze i samonikli plodovi prirode. U trgovini/kafiću u sklopu doma pronalazim i kupujem i čačanski čips koji se treba sljubiti sa ŠČ! pivom da bi postao (Š)čačanski čips.
Direktor turističke organizacije općine Kučevo Aleksandar Ilić rekao nam je potom nekoliko stvari o destinaciji na kojoj se nalazimo:
– Općina Kučevo je turistički još uvijek neistražena dovoljno i od stanovnika samog našeg okruga (Braničevo), a kamoli od strane turista iz regije. To smatramo našim potencijalom. Kroz našu općinu prolazi zlatonosna rijeka Pek, jedna od rijetkih rijeka koja stvarno zaslužuje taj epitet “zlatonosna”. I Rimljani su ovdje imali svoje rudnike i ljevaonice, a i sam kralj Aleksandar je bio suvlasnik poduzeća za eksploataciju i proizvodnju zlata koje se zvalo Glogovica – Nereznica i stoga si je dao napraviti vikendicu u Kučevu koju zovemo vilom kralja Aleksandra.
Nakon ovog spektakularnog dočeka u središtu Duboke, odlazimo do 5 kilometara udaljene istoimene pećine. Dobar dio puta se mora prehodati uzbrdo pješice. Na putu do pećine postoji i izletište koje presijeca potok s kojeg se može piti voda. Jedna noga na lijevoj, druga na desnoj strani potoka. Rukom umivam lice i pijem vodu i sav umor nestaje. Na platou pored izletišta naši domaćini u narodnim nošnjama uz pratnju bubnja, harmonike i pastirske frule plešu tradicionalni ples.
U centru Rudne Glave vlaška glazba puštana sa zvučnika djelovalo je tako žustro i frenetično. Sada na ovom lokalitetu svirana uživo djeluje tako opuštajuće i sraslo sa prirodom, kao idealna zvučna kulisa za posjet tom prirodnom lokalitetu. Ples u kolu, uz povike “Opša jaraša!” ubrzo prerasta u ritualno padanje u trans rusaljki.
A na pitanje “Tko su rusaljke?” prije same izvedbe odgovor smo dobili od jedne od njih.
– Rusaljke su žene iz sela Duboka koje na blagdan duhova, 50 dana poslije Uskrsa padaju u neki neobjašnjivi trans. U tom transu razgovaraju sa mrtvima i dolaze u dodir s onim svijetom. Povratak iz svijeta mrtvih moguć je samo uz glazbu, uz svirače i plesače; tri kralja i tri kraljice uz riječi pjesme koja počinje riječima Op ša jara ša. Ovaj običaj možete vidjeti na mnogim mjestima, ali autentičan je u Dubokoj i danas ćemo Vam ga izvesti na samom izvoru njegovog postojanja.
Nakon toga uslijedio je recital na vlaškom jeziku, a ubrzo potom i glazba i ples i prikaz ritualnog padanja u trans. Za kontakt sa onozemaljskim ipak treba pričekati blagdan duhova.
https://www.turistickeprice.hr/donje-podunavlje-murali-ravnistarka-pozarevacki-mir-i-preporod/
Zadnjeg dana press tripa po istočnoj Srbiji tragao sam za muralima u Kučevu, prošao špilju Ravništarku, saznao nešto o povijesnom događaju koji je definirao južni dio današnje granice države u kojoj živim i pojeo slasno janjeće i svinjsko pečenje u zatvorskom restoranu. Malo kulture i urbanog hikinga, malo speleologije, malo lekcija iz povijesti, pa malo gurmanskog uživanja na neobičnoj lokaciji. Pa krenimo redom…
Nakon ugodno provedene noći u hotelu Rudnik probudio sam se u ranu zoru kako bih obavio dva zadatka. Prvi je bio pronaći u nekoj trgovini u Kučevu platnenu torbu u koju bih mogao staviti “višak” stvari iz putnog kofera. Od svake turističke zajednice kroz čije smo područje prošli na našem road tripu kroz istočnu Srbiju dobili smo prigodnu poklon vrećicu sa brošurama, promotivnim materijalima i ponekim poklončićem, pa je prostora u koferu sve više ponestajalo.
Drugi zadatak je bio pokušati pronaći sve murale u Kučevu. Direktor turističke organizacije Kučevo Aleksandar Ilić govorio nam je o projektu “Kučevo – grad murala” koji traje od 2015. godine, a inicirao ga je Kučevljanin Bojan Veljković, u to vrijeme student fakulteta primijenjenih umjetnosti u Beogradu. Okupio je kolege s faksa, dobio potporu općine i lokalnog centra za kulturu, te krenuo s ekipom u pretvaranje Kučeva u “metropolu srpskog murala”.
Motivi murala ukazuju na identitet i kulturno naslijeđe ovog kraja. Prvi mural u Kučevu, na istočnom ulazu u tržnicu oslikao je još slikar Dragan Kecman, a Bojan Veljković napravio je kao hommage Kecmanu mural nazvan “Sjećanje na učitelja”. U ranojutarnjoj šetnji pronašao sam pet murala, što nije niti pola, ali nema veze, imam još jedan motiv da se vratim u Kučevo.
Gradić iliti Varoš iliti palanka Kučevo je stvarno živopisan i divan. Smješten je u Zviškoj kotlini, a okružen masivom Sjevernog Kučaja, te Homoljskih i Zviških planina. U njemu nema puno novih zgrada, velika većina stambenog fonda izgrađena je u prošlom stoljeću, ali baš zato djeluje kao obavijen nekom patinom vremena, a šetnja kroz Kučevo je kao povratak vremeplovom pedeset godina unazad, tamo negdje u pretkrizno, “zlatno doba” jugoslavenskog socijalizma. Nekad je stvarno dobro (kao u ovom slučaju) probuditi se ranije i napraviti nešto što nije u okviru regularnog programa.
Regularni program je predviđao obilazak pećine Ravništarke udaljene 12 km od Kučeva koja se nalazi u podnožju Homoljskih planina. Ova špilja 2007. godine proglašena je zaštićenim prirodnim dobrom i potpuno uređena za turističke posjete. Ukupna dužina svih pećinskih kanala je preko 600 metara, a dužina turističke staze iznosi 550 metara. Kroz nju protječe potok Ponorac.
Ova špilja se nekad zvala “Savina pećina”, a posjetio ju je i čuveni antropogeograf Jovan Cvijić 1894. godine. Sve do 1980. godine smatralo se da je ona duga osamdesetak metara, dalje se nije moglo ići zbog velikih virova, vode i mulja, a te godine su dva lokalna mladića, posve samoinicijativno uspjeli proći pećinu od početka do kraja, a tek onda dolaze speleolozi na čelu sa Radenkom Lazarevićem.
Na tu ideju su seoski mladići došli nakon što je u susjedstvu otvorena pećina Ceremošnja. Improvizirajući baklje od automobilskih guma i doslovce riskirajući vlastiti život uspjeli su proći cijelu pećinu. Temperatura u pećini je između 6 i 10 stupnjeva celzijusa, a u njoj žive šišmiši, daždevnjaci i pauci. Njen presjek je piramidalnog oblika i zbog toga što je riječ o špilji riječnog tipa ima samo jednu veliku dvoranu nazvanu “Crni dvorac”.
Po izlasku iz špilje dočekuje nas odličan homoljski sir i “svirka” na bušini – tradicionalnom instrumentu sa Homoljskih planina izrađenom od lipova drveta. Bušin ili rikalo često se naziva “drevnim vlaškim telefonom” jer su pomoću njega komunicirali pastiri na susjednim brdima. Ono što su sjevernoameričkim urođenicima bili dimni signali, to su drevnim vlasima bili zvučni signali sa bušina. Njegova dužina se obično određuje po visini svirača.
Nakon Ravništarke vraćamo se u sedamdesetak kilometara udaljen Požarevac, polaznu točku našeg peterodnevnog road tripa po istočnoj Srbiji iliti Donjem Podunavlju da bi posjetili interpretacijski centar “Požarevački mir 1718.” Požarevački mir je povijesni događaj koji simbolizira vrhunac penetracije moći vladarske kuće Habsburg na jugu Europe jer su zavladali današnjom Srbijom sve do Ćuprije, Paraćina i Čačka koji je bio podijeljen tako da je jedan dio grada pripao Austriji, a drugi Turskoj. Time je uspostavljena kratkotrajna austrijska pokrajina “Kraljevina Srbija – Königreich Servien” koja je potrajala tek nešto malo duže od dva desetljeća.
Nakon dvogodišnjeg austro-turskog rata (1716. -1718.) Osmanlije bivaju poražene i prisiljene na mirovne pregovore uz posredništvo Nizozemske i Velike Britanije koji su se odvijali u šatoru na brdu Sopot s kojeg se pruža odličan pogled na sam grad. Prethodno je princ Eugen Savojski, vlasnik Belja porazio Turke kod Petrovaradina 1716. godine, a sljedeće godine i kod Beograda.
Sam rat počeo je zbog toga što je Austrija 1699. godine već porazila Tursku što je potvrđeno mirom u Sremskim Karlovcima, a nakon toga Turska te teritorijalne gubitke pokušava kompenzirati krenuvši u rat sa Venecijom na jugu, u Dalmaciji. Dodatni vjetar u leđa Turcima je bila i pobjeda u rusko – turskom ratu 1711. godine.
Godine 1714. počinje osmi mletačko – turski rat, a Austrija Veneciji pritječe u pomoć napavši 1716. tursku sa sjevera čime počinje četvrti habsburško-turski rat. Fun fact cijele ove priče leži u tome što je u ratu koji je prethodio Požarevačkom miru Venecija od Turaka preuzela Imotski, što je požarevačkim mirom i formalno potvrđeno. Da se to tada nije dogodilo Imotski bi danas bio u sastavu BiH, a ne Hrvatske. Požarevački mir iscrtao je današnju južnu granicu između BiH i Hrvatske. Što se tiče austrijskih osvajanja na sjeveru ona su pak bila kratkog vijeka i većina njih je poništena mirom u Beogradu iz 1739. godine.
Naime, 1735. godine započeo je novi rusko-turski rat zbog stalnih prepada Krimskih tatara na Ukrajinu. U srpnju 1737. Austrija ulazi u rat na strani Rusije, ali za razliku od prethodnog rata u kojem je pomogla Veneciji i u konačnici sama prosperirala, ovoga puta nije bila te sreće. 1739. godine biva poražena u bitci kod Grocke zbog čega gubi većinu teritorijalnih dobitaka dobivenih Požarevačkim mirom, što je pravno formalizirano Beogradskim mirom kojim se granica između dviju moćnih carstava, koji su svojim srazovima krojili sudbinu svih naroda na ovom prostoru, ustaljuje na Savi i Dunavu.
Požarevac je slučajno izabran kao mjesto pregovora, Austrijanci su htjeli Smederevo, Turci Kladovo, a Požarevac koji se nalazi otprilike na pola puta nametnuo se kao kompromisno rješenje. U to vrijeme Požarevac je bio kasaba, nije imao niti jednu veliku zgradu koja bi primila sve pregovarače. Planirano je bilo da se napravi neka zgrada za pregovore, ali zbog nedostatka vremena odlučeno je da se oni odvijaju u šatoru, a replika takvog šatora nalazi se danas u interpretacijskom centru.
Iako poražene, Osmanlije su inzistirale na ravnopravnosti svih strana tijekom pregovora. Vjerovali su da onaj koji ulazi prvi u pregovarački prostor priznaje inferiornost. Kako bi osigurali da svi uđu u isto vrijeme na mjesto pregovora napravili su tri ulaza u šator.
Obrazloženje
Serijal reportaža „Neotkriveno i mistično Donje Podunavlje“ nastao je u svibnju i lipnju 2023. godine nakon press tripa kojeg je organizirao srbijanski ogranak Međunarodne federacije turističkih novinara – FIJET. Kako i sam naslov serijala govori navedeno putovanje se odvijalo u srbijanskom Donjem Podunavlju; dijelu Srbije koji je za većinu žitelja Hrvatske potpuna terra incognita.
Naime, u Gornjem Podunavlju se nalazi i granica sa RH, u Srednjem Podunavlju se nalaze dva najveća srbijanska grada Novi Sad i Beograd koje privlače velik broj hrvatskih turista, a Donje Podunavlje južni je dio Dunava koji protječe Srbijom uz granicu sa Rumunjskom.
Osim za prosječnog Hrvata taj dio Srbije nepoznanica je i za žitelje same Srbije. Primjerice, jedan od doajena srbijanskog turističkog novinarstva koji je proputovao gotovo cijeli svijet i iza kojeg je novinarska karijera duga gotovo pola stoljeća po prvi puta je boravio u varoši Kučevo baš tijekom spomenutog prošlogodišnjeg press tripa.
U tih pet dana obilazili smo sela, palanke, varoši i gradove istočne Srbije i zanimljive skrivene zakutke u njihovoj okolici. Osim onoga što je bilo u službenom itineraru putovanja nastojao sam vidjeti i upoznati i dodatne stvari, te pričati s domicilnim stanovništvom i to ne iz pozicije bloggera/reportera već „običnog“ putnika namjernika kako bih stekao punu sliku o krajevima i ljudima koje sam susretao i u konačnici tu "vibru“ prenijeti u tekstove koji su pred Vama.
Mario Jukić Rođen 14.10.1982. godine u Osijeku. Završio studij računovodstva na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, te potom i stručni specijalistički studij javne uprave na Pravnom fakultet u Osijeku. Tečaj za turističkog vodiča položio 2008. godine. Radeći kao turistički vodič počeo pisati i itinerare turističkih putovanja, a potom i blogove; članke i reportaže s ciljem promocije manje poznatih turističkih destinacija. Pisao za mnoštvo različitih medija, a vodim i vlastiti portal posvećen užitku življenja Hedonism Tourism.
