Fra Ma Fu 2018

Legenda o Tužnoj Mari

  Daruvar         Vlatka Daněk         18.09.2019.
Legenda o Tužnoj Mari

Kako je samo malo potrebno da se stvori ono krasno zakučasto tkanje usmene predaje koje djeluje tako realno i vjerodostojno, da usputni posjetitelj koji ga čuje, naprosto ne može da ne povjeruje da je to istina.

I da je gola žena u parku, Tužna Mara. A zašto je tužna i tako vrlo sjetno i nesretno sjedi i gleda u vodu bazenčića? Jer ne može imati djecu. I zato je došla liječiti se u daruvarske kupke.

Pozorni čitatelj ove rubrike već zna, da to naravno nije istina, čak štoviše, ništa od gore navedenog nije istina, niti je to Mara, niti je tužna a niti ne može imati djecu ali jedno je točno – legenda o Tužnoj Mari pravi je školski primjer kako nastaju i – nestaju urbane legende.

U ovom našem konkretnom slučaju sa „starim hotelom“ ili južnim krakom Ivanovog doma, zgradama, kojih više u daruvarskom kupališnom parku nemá, a koje su, prije nego su postale „stare“, jednom bile nove i sagrađene da podmire sve brojnije posjetitelje Kup - Bade Daruvara….  

„Novi kupališni objekt sagrađen je u produžetku vile Arcadia oko 1815.“ čitamo u knjizi Daruvar, Urbanističko graditeljski razvoj grada arhitekta Miloslava Sohra. Ivanove kupke (Johannes bad – Janos Furdo) su nazvane po Ivanu Jankoviću a bila je to dugačka prizemnica koja je oko 1900. godine temeljito rekonstruirana.

Tada je Daruvar je već dobio željeznicu kojom je stizalo sve više gostiju, pa se, kako se to danas kaže, osjetila potreba za više smještajnih kapaciteta. Zato je zgrada Ivanovih kupki produžena, nadozidan joj je cijeli kat i tako postala Ivanov dom. U prizemlju su i dalje bile kupke a na katu su bile sobe, one koje su gledale na zapad imale su zaista lijep pogled na kupolu Centralnih blatnih kupki.

„Veliki napredak u kvaliteti usluga dolazi 1958. godine kada je u Lječilištu sagrađena tzv. Nova zgrada“, piše u prvoj monografiji Daruvara (izdanoj 1975. godine). „Novo krilo“ Ivanovog doma nudilo je „moderniji smještaj - sobe imaju tekuću hladnu i vruću vodu i centralno grijanje“ ali izgledom je to bila obična dvokatna žuta stambena zgrada, spojena s Ivanovim domom središnjim ulazom i recepcijom. Značajna novina bio je balkon u svakoj sobi. One sa zapadne strane imali su krasan pogled na novo središte daruvarskog lječilišnog parka, koje se formiralo uz bazenčić s cvjetnom rundelom  oko skulpture Antuna Augustinčića, koja u park je postavljena sredinom pedesetih godina.

O tome, kakvu je javnu sablazan izazvao kip „gole žene“ u lječilišnom parku, već smo pisali i tome se zapravo ne treba čuditi. Bila su to ipak neka druga vremena, tada Daruvar nije imao vodovod i na prste su se mogle nabrojiti obiteljske kuće, koje su imale kupaonice. Zato je zaista bilo uobičajeno da cijele obitelji odlazi u Kupke, unajmljuju „kabinu“ s jednom ili dvije kade i tako obave tjedno kupanje.

No, ako već Daruvarčanima „kip“ nije sjeo, svidio se gostima a naročito gošćama kupališnog lječilišta koje „od 1960. postaje Bolnički odjel pod patronatom ginekološke klinike u Zagrebu“. Tijekom godina ovaj se odjel nekoliko puta ukida i opet osniva ali dobar glas o liječenju ženske neplodnosti daleko se čuje i u Daruvar hrle žene iz široka i daleka.

Sjećam se tih vremena, kada su me kao dijete fascinirale sve one „badegestice“ koje su u „šlafrocima“ i s ručnicima na glavi sjedile na klupama u parku i kratile vrijeme između pojedinih terapija. A tih klupa je bilo najviše upravo ispred hotela, gdje su žene sjedile, sušile svoje mokre kose na jarkom suncu, gledale u Augustinčićevu skulpturu i prele priču o brončanoj ženi vidjevši u njoj iskonski odraz svoje želje, muke i nadanja.

I tako se eto rodi legenda o Tužnoj Mari, koja je tužna, jer ne može imati djece, i koja ubrzo osvane na razglednicama i suvenirima.

 Ni sada nisu bila baš svim Daruvarčanima draga ta „bapska“ naklapanja a komoli u ona socijalistička vremena u kojima nitko nije trebao zavaravati ljude neistinama i izmišljotinama, a kamoli djecu. Tako sam jednom prilikom, zajedno s cijelim svojim razredom slušala objašnjenje našeg nastavnika povijesti, da ta priča nije točna, jer su se i liječnici složili,da raspored kostiju kod žene, koja je poslužila Augustinčiću kao model za skulpturu, sa sigurnošću pokazuje, da je ta osoba već rađala. Ja sam tada prvi puta u životu čula da žene imaju i neke „karlične kosti“ i eto, priču zapamtila do danas.

No, usprkos mjerenjima i demantijima „liječnika iz Zagreba“ legenda je već živjela svojim životom – pisao je o tome sedamdesetih godina i najtiražniji tjednik ovih prostora - zagrebačka Arena i „Tužnu Maru iz Daruvara“ stavila čak i u naslov teksta. Bilo je to na vrhuncu njezine slave, no „sve mijenja godina 1980. kada je izgrađen moderan hotel Termal visoke B kategorije„ čitamo u drugoj monografiji Daruvara, i tu počinje strmoglav pad popularnosti Tužne Mare.

S Termalom se centar svekolikog kupališnog i lječilišnog života seli dva bloka dalje, u novi hotel, a „stari“ počinje raditi samo sezonski, preko ljeta. Badegestica oko Mare stalno je manje i manje, a na sto muka su i turistički radnici, kojima se to starinsko ime „Mara“ više ne čini dosta dobro za te suvremene godine, pa se skulptura u monografiji iz 1987. zove samo „Maja“.

Točku na i baca „krmača“ iliti 500 kilogramska avionska bomba koja je u Domovinskom ratu, u novogodišnjoj noći za dočeka 1992. godine, tako temeljito uzdrmala temelje Ivanovog doma da nije bilo druge, nego sve sravniti bagerima. I tako pada zastor i na drugi čin o Tužnoj Mari, koja je sada samo usamljeni kip u slijepom crijevu kupališnog parka u kojem ništa ne radi i u kojem se ništa ne dešava.  

Svi današnji fotografi slikaju Tužnu Maru samo s one strane „od pruge“ jer tako je zaista lijepa, u ljeti njenu glavu okružuje bujno zelenilo drveća a pod nogama joj cvijeće i umreškana voda bazena u kojem polako žubori mali vodoskok. S kontra strane, svekolika Marina ljepota i šarm gube se u pozadinskoj zbrci - tu je i cesta i parkiralište, bivša kotlovnica, sadašnji vešeraj i staklenik, sve što je nekad skrivalo krilo starog hotela a rušenjem nemilosrdno izašlo na vidjelo,

Tužna Mara i dan-danas je tužna, ali zato, jer je sama. Sjednem često pred nju, gledam je, uživam u tišini i sjećam se, kako je tu prije četrdeset godina bujao kupališni život, odzvanjao žamor ženskih glasova i škripa šljunka pod nogama šetača.

A znate li da osim Tužne Mare, imamo u Daruvaru i Veselu Maru? Bio je to zaista dobar pokušaj da se izgradnjom hotela Termal  zaokruži priča i iskoristi krasna, sočna i autentična urbana legenda o Tužnoj Mari, koja dolazi u Daruvar liječiti se, jer nema djece.

Na početku kupališnog parka nalazimo Tužnu Maru, koja je nesretna jer ne može imati djece. Onda ona prođe cijelim parkom, svim tretmanima, svim terapijama i iz Daruvarskih toplica odlazi vesela i sretna, okružena gomilom dječice kao Vesela Mara...

Ako niste znali, to je ona velika bijela gromada od kamena u Termalu koja se nalazi između glavnog ulaza i vrata za unutarnje dvorište. Zar nikada niste primijetili koliko dječjih glava tu okružuje našu Maru sa početka priče?!

A jeste čuli priču o daruvarskim galebovima i veselim badegesticama? Vrlo zanimljivu priču na tu temu možete pročisti u knjizi Daruvarske pikantne priče iz pera učitelja Aloisa Daněka a radi se o događaju koji se zbio prije drugog svjetksog rata. No, navodno je sve funkcioniralo i kasnije. Barem mi se tako klela jedna uvažena gospođa, da točno zna koji je to daruvarki muškarac svojevremeno na kućnu adresu dobio paket a u njemu zlatni sat  te papirić, na kojem je pisalo „Za spašeni brak“….

Priča je prvi puta objavljena 2016. godine u okviru serijala Šećemo Daruvarom koji je autorica pisala za web stranicu Daruvarski portfolio gdje možete vidjeti i više fotografija.

Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića.