Fra Ma Fu
Logo

Jovanovski: Zapad je postao istok, a istok zapad

  Intervjui         Goran Gazdek         02.10.2020.
Jovanovski: Zapad je postao istok, a istok zapad

Otkako je objavljeno da je dobio V.B.Z.-ovu nagradu za ‘Pizzeriju Europa’, najbolji neobjavljeni roman 2020., svestrani umjetnik Žarko Jovanovski u desetak je dana vjerojatno dao više intervjua i izjava nego u svojoj 30-godišnjoj karijeri, iza koje stoji deset zbirki pjesama, isto toliko glazbenih albuma, zbirka kratkih priča, brojne grupne i samostalne izložbe, strip-album, nekoliko nagrada u Sloveniji i Hrvatskoj, zapažen status na alternativnoj sceni Slovenije i Ukrajine te prijevodi na engleski, ukrajinski i makedonski. Unatoč nagradi i medijskom interesu, smatra da će i dalje ostati na marginama jer ne pripada utjecajnim skupinama. ‘Taj odvratan osjećaj da sam u Hrvatskoj krpa za brisanje poda u božjim rukama ostat će, mislim, kao jedna gorčina, doživotno’, izjavio je u jednom intervjuu.

Zašto mislite da nagrada ne može ili neće ništa bitno promijeniti u Vašem životu? Zar nije uz takvo priznanje i sve što uz to ide lakše doći do publike?

Da sam nagradu ove težine i kategorije dobio u formativnim godinama, ona bi vjerojatno otvarala brojne životne mogućnosti u raznim pravcima, ali s 54 godine na leđima ja sam, da se izrazim šahovskim rječnikom, pred matom. Mogu jedno polje naprijed, nazad, lijevo ili desno, ali to je sve više dio obmane nego igra s moguće perspektivnom završnicom. Publika, publika... Jako mi je to apstraktno, nisam svjestan prisustva publike. Riječ "publika" zvuči mi ko ime neke višeglave aždaje. Uostalom, kada je roman napisan i tiskan, a što im ja tu više uopće trebam?

 

 Do sada ste pisali pjesme i kratke priče, izgradili osebujan stil underground umjetnika koji kratkim formama punim ironije, sarkazma i groteske ubitačno pogađa u srž tema kojima se bavi. Zašto sada roman i što čeka  čitatelja  „Pizzerie Europa“?

Čitatelje "Pizzerije Europa" čeka putovanje tamnom polutkom Starog kontinenta. Tri hrvatska pjesnika na europskoj turneji, do guše u svojim vlastitim govnima, skroz dekintirani. Tu je i susret s vrlo nespretnim duhovima iz prošlosti, sudar s gradom Bečom u kome se odigrava veći dio knjige. Autobiografska štorija s elementima fantastike. Zapravo roman se konstantno otima definicijama. Čim pomisliš da je "ovo" on postaje nešto sasvim drugo. Mislim da je čak i svojevrsna crna komedija.
Zašto sad roman? Bio je to izazov. Postaviš si pitanje "mogu li ja to?" i kreneš. Ali nikad ne bi bio dovršen da me nije "usisao". Pišući, dešavalo mi se da po osam sati dnevno budem skroz isključen iz ovoga svijeta. Nikad prije nisam to doživio. Droga je ništa prema ovom iskustvu.


U biografijama piše da ste bivši likovni umjetnik, bivši grafički dizajner, bivši punk pjevač i stihokleapc bitničkih i drugih kratkih priča i pjesama. Predstavljaju Vas kao svestranog ili multimedijalnog umjetnika; završili ste Akademiji likovnih umjetnosti, crtali stripove, bavili se glazbom, a sada pišete. Zašto multimedija?
Svi koji nešto rade u kreativi su multimedijalni umjetnici. Takva su vremena! I kad završiš slikanje uljem na platnu, uzmeš mobitel u ruke i prčkaš po njemu. Mislim da je multimedijalan umjetnik napuhana fraza trgovca umjetninama, zastarjela reklama za takvu vrstu. To znači sve i ništa! A da sam se bavio različitim stvarima – jesam: počeo sam kao crtač stripova i likovni umjetnik pa završio likovnu akademiju. Onda došao rat i se sve to raspalo. Čini mi se da me u životu najviše skretala politika, njene eksplozije i nestabilnosti. U Jugoslaviji je strip bio jak i taman kad sam mislio da je s njim nešto moguće uraditi desio se rat i sve je postalo nemoguće. Nakon rata sve se promijenilo – stigao je Internet, strip je otišao u šesti plan i došlo je vrijeme za multimedijalne umjetnike.
Kad se probudio taj pjesnički nerv koji je pobijedio kist i pero?
Stvar je krenula od bendova gdje sam pisao tekstove. Stvorio sam toliko viška pjesama da sam ih počeo čitati prije nastupa. Nisam mogao zapamtiti stihove pa sam ih printao na dugačke papire i nakon čitanja na nastupima bacao po podu. Po završetku svirke ljudi bi ih prilazili uzimati i čitali jer me vrlo često nisu mogli čuti i razumjeti zbog loših razglasa. Bilo bi mi drago kad bi rekli: Gle, ovo ti je jako dobro. Odjednom su počeli tražiti i knjigu, a kad je potražnja postala ozbiljna jedne večeri sam sklopio ne jednu nego pet knjiga. Pošto sam i grafički dizajner sve je bilo gotovo za dva sata. Frend je predložio da to nazovem Petoknjižje, što sam prihvatio. Tako sam postao samizdat pjesnik koji preskače sporost izdavača i ušao u krug slemera koji putuju okolo i čitaju stihove.
Aktivno koristite nove medije, pogotovo Facebook, ali niste se odrekli tiska. Usmjeravaju li Vas društvene mreže na to što ćete ukoričiti?
Klasični način izdavanja knjiga pomalo umire svugdje u svijetu, ovdje naročito. On je spor, a sve se ubrzava pa je i meni bitno da ono što napišem odmah ide pred čitaoce, da vidim ima li ili nema reakcije. Sve je instant. Instant je obično nešto loše, ali ne i u ovom slučaju. Online reakcija ne utječu na izbor za tiskana izdanja, stavljam ono što mislim da trebam staviti. Knjige objavljujem kako bih, ako je moguće, materijalizirao to što radim. Iako je teško, valja probati. Mnogi umjetnici smatraju da je bogohulno prodavati svoj rad. Ja mislim da nije.
Pišete angažirane stihove, poeziju okrenutu prema društvu. Često ih javno izvodite u zadimljenim i mračnim krčmama što samo pojačava crni pogled na svijet. Jesu li crnilo i psovke nužne za ono što nam želite kazati?
To je metafora društva! Poezija je crna i postaje sve crnja i crnja toliko da sam ipak malo zabrinut kako će to kraju završiti. Pa i zadnji strip koji sam napravio, Mrkaci, je crni strip, bez likova. Ništa se ne vidi, Mrakci su bića koja žive u potpunom mraku. Jedino što imaju u toj zemlji mraka kao način komunikacije je govor. Ne vide se, nemaju svjetla, svađaju s autorom što ih drži zatočene u tmini i što je lijen nacrtati ih kako dolikuje pravim junacima jednog stripa. Puno psujem i u poeziji i u stripu. Inzistiram na psovkama jer su one dio normalnog svakodnevnog govora. Jezično-politička korektnost me ne zadovoljava, a pomalo i nervira. S druge strane, to je ograničenje s kojim se teško dolazi do medija, pogotovo do Hrvatske televizije koja licemjerno nameće pravila i usmjerava kakav će biti jezik.
Temperamentnim interpretacijama svojih britkih stihova uspijevate na pjesničkim večerima stvoriti atmosferu rock koncerta. Je li desetogodišnje iskustvo pjevanja u bendovima utjecalo na osmišljavanje takvog scenskog nastupa?

Definitivno je za to kriv rokenrol. Dok sam pjevao u bendovima užasno me hvatala trema protiv koje sam se borio deranjem. Derao sam se iz petnih žila tako da sam sebe prepadnem i dalje bi bilo sve ok. Kada sam i svladao tremu morao sam se derati jer bi nastupali u malim zadimljenim klubovima sa slabim razglasima. Derao sam se što jače i da bi me publika uopće počela slušati od čega je bilo slabe vajde jer najčešće nisu čuli tekstove. Na kraju, moj izričaj je postao  - deranje.
Toliko ste se derali da su Vas čuli do Ukrajine. Zastupljeni ste u Antologiji suvremene hrvatske ironične poezije „Hrvatski pjesnički huligani“ izdane u Kijevu 2018., a početkom rujna ove godine objavljen je i prijevod Vaše knjige „Priče o Lenjinu i Staljinu“. Tamo ste gostovali dva puta, da nije korone ove jeseni bi opet putovali. Kako je došlo do te suradnje?
Dobar underground književnik Jurij Lisenko radio je u ukrajinskoj ambasadi u Zagrebu i dolazio na Jutra poezije u krčmu „Pod starim krovovima“ gdje sam nastupao. Svidjelo mu se to moje deranje i deranje još nekih huligana pa je, kad se vratio u Ukrajinu, prevodio naše pjesme i stavljao na svoj Facebook zid. Onda je napravio knjigu „Hrvatski pjesnički huligani“ u kojoj je osim mojih objavio i pjesme Siniše Matasovića, Zvonimira Grozdića, Roberta Roklicera, Sime Mraovića i Darije Lisenko. Knjiga je čak bila u konkurenciji najboljeg prijevoda s drugih jezika na ukrajinski 2018. godine. Pobijedio ju je prijevod antologije Bukowskog. Nije sramota izgubiti od takvog velikana pisane riječi...
U pogovoru „Priča o Lenjinu i Staljinu",  Lisenko piše kako su priče prepune ironije, sarkazma, groteske, pseudonaive, intelektualne i etičke provokacije te da je svaka priča bomba čije čitanje rezultira gromoglasnim smijehom, ciničnim kešenjem glavnim junacima i njihovim apsurdnim odlukama. Odakle protagonisti Oktobarske revolucije u Vašoj mašti?
Jako volim velikog ruskog pisca Daniila Harmsa čije su me kratke priče, osamdesetih godina kada sam ih upoznavao, oduševljavale. „Priče o Lenjinu i Staljinu“ pisao sam iz čiste fore, po uzoru na njegov književni oblik i stil. On u svojim pričama nije smio spomenuti političare svoga doba, Lenjina i Staljina, jer bi završio negdje u Sibiru pa sam ih ja uzeo za glavne junake. Priče su prepune nasilja što je kao stilska oznaka prisutno i u njegovom opusu, a pokušavaju imati nešto humorno i apsurdno. Mnogi ljudi su zbunjeni: da li ja to govorim s pozicije antikomuniste i zašto diram te velikane revolucije. Zašto ne? Zašto bih morao govoriti samo negativno o Adolfu Hitleru i samo pozitivno o Isusu Kristu?
Možete li takve priče pisati o današnjim političarima?
Ne znam. Mislim da ne zaslužuju nikakve riječi, niti slova. Danas je vrijeme populističkih vođa, smiješnih klauna i alfa mužjaka zalutalih u politiku koji će trajati dok se ne istroše i neće ostati upamćeni u povijesti. Možemo misliti što god hoćemo o Staljinu, ali on je dobio Drugi svjetski rat i ne radi se o pikzibneru. Što god mislili o Oktobarskoj revoluciji ona nije glupost nego potreba da se stvari mijenjaju. Na šta je to poslije otišlo je drugi par rukava. Imali ste prigode upoznatu ukrajinsku knjiženu scenu. Koliko se ona razlikuje od hrvatske?
Tamo ljudi više čitaju. Posljedica je to života u Sovjetskom Savezu gdje nije bilo puno događanja, kontrakultura je bila zabranjena. Komunizam je pao, tradicija čitanja je ostala. To povlači i veću produkciju kvalitetnih naslova. U Hrvatskoj je knjiga „Priče o Lenjinu i Staljinu“ izašla u obliku samizdata, a u Ukrajini to je službeno izdanje jedne izdavačke kuće. Nekad su u Ukrajini izdavali samizdate, a u Hrvatskoj su izlazila službena izdanja izdavačkih kuća tih istih knjiga. Bizarno, zapad je tako postao istok, a istok, zapad.

Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića.