Fra Ma Fu 2018

Istina o Tužnoj Mari

  Daruvar         Vlatka Daněk         11.09.2019.
Istina o Tužnoj Mari

Kaže Wikipedija da je glavna oznaka urbane legende FOAF iliti friend of a friend. Naški rečeno, da uvijek počinju s onim... čula sam od prijatelja, koji ima poznanicu a ona susjedu…, to jest da su urbani mitovi oni kojima nije moguće navesti prvi izvor i citirati ga.

Budući da sam ovo, što ću vam sada ispričati čula na vlastite uši od osobe, koja je osobno prisustvovala događaju, to je – istina. Za razliku od prave urbane legende o Tužnoj Mari, koja također postoji,  o kojoj idući puta.

Dakle, oduvijek, pa čak i kad sam imala vrlo malo godina, bila sam osoba koja je voljela slušati druge, pa tako i različite priče svog susjeda, Vencla – Václava Doležala. Bilo je to davno, prije skoro pola stoljeća kad me jednom pitao:

Jel ti znaš, kako je to bilo s tom golom ženom u parku?

Nisam ništa odgovorila, jer mi pojam „gola žena u parku“ tada nije ništa značio. Ne bi pomoglo, ni da je rekao „ona skulptura u parku“ jer u moje vrijeme, djeca u potrazi za svježim zrakom nisu išla dalje od svoje ulice. I bez odgovora, priča poteče:

Ja znam, jer sam bio u onoj delegaciji koja je putovala u Zagreb tražeći neki odgovarajući kip za park. A nismo baš imali puno novca na raspolaganju, iako smo pokupili sve što smo mogli iz općinske blagajne...

Ukrcali se mi ujutro na vlak i kada smo stigli u Zagreb počeli obilaziti razne umjetnike. Išli od jednog do drugog ali sve je bilo za nas skupo. I dođemo na kraju, već je bilo poslijepodne, i kod Augustinčića.  Dočeka nas, pokaže nam što nam ima za ponuditi ali opet sve preskupo za nas, ha, ha, ha

Smijao se ovaj dugogodišnji vatrogasac, koji je na svaki zvuk sirene sjedao na svoj crveni bicikl i pravac niz ulicu prema vatrogasnom domu, povukao nekoliko dimova iz svoje cigarete, i nastavio:

 I ništa, majstor se s nama pozdravi i ode nešto raditi s nekim majstorima, koji su ga čekali. Dio delegacije je htio iskoristiti priliku i razgledati cijeli atelje a nas nekoliko siđe u unutarnje dvorište zapaliti cigaretu. A tamo sve puno neke krame, dasaka i koječega i kako smo mi tamo pušili, pričali i smijali se cijeloj situaciji, poplašimo golubove, koji su izletjeli iz neke rupe skoro kod naših glava. Gledamo mi, odakle su izletjeli i vidimo ispod dasaka neku figuru, na glavi dobrano posranu od golubova.

Uto siđu i ostali i mi im kažemo, gledajte i tu ima neka skulptura i malo odbacamo te daske. Mi smo ostali pušiti a glavni odu pitati Augustinčića, koliko košta ta u dvorištu. Nisam bio gore, ali kažu da kad su ga konačno našli, da ih je pogledao, nasmijao se i rekao:

 Tu? E, pa tu ću vam za te novce dati!

Eto tako glasi priča, koju sam tada čula, ali tu nije i njezin kraj, jer imao je stric Doležal osjećaj za pravi tajming i dramatiku:

I što se onda ne desi? Kad su je konačno stavili u park, pukne prava sablazan u Daruvaru. Gola žena? Gola žena u park u kojem svaku nedjelju korziraju cijele lijepo obučene obitelji zajedno s djecom?!

I ništa, uprava kupališta brže bolje razmjesti okolo neke palme i cvijeće u velikim teglama, sakrije golu ženu zelenilom da ne bude toliko na oku… ha, ha, ha  Ali ljudi se brzo naviknu, palme se prorijede i na kraju ih više i ne bude…

Mnogo godina kasnije, kada su me prvi puta zamolili da nekoj delegaciji pokažem malo Daruvar i ispričam nešto, sjetila sam se ove priče i zaključila, da je stvar možda malo i romantizirana ali isto tako i da postoji vrlo velika mogućnost da se stvar odvijala upravo tako. I pričam je tako više od dvadeset godina, jer moj je izvor vrlo vjerodostojan. 

Stric Venda, kako smo ga mi zvali, bio punih dvadeset pet godina tajnik tadašnjeg Čehoslovačkog saveza, pa tako u pedesetim godinama nezaobilazni član svake općinske delegacije kad se išlo u posjetu čak i saveznoj vladi, pa zašto ne onda kad se birala skulpturu.

Po svemu sudeći, inicijator postavljanja skulpture, koja bi oplemenila daruvarski kupališni park bila je poslijeratna upraviteljica „Kupki“, tada vrlo poznata doktorica Edita Röethy Vondraček. Barem tako je u svojim sjećanjima rekla svojevremeno novinarki Jednote Lidiji Lacina, koja je s njom radila razgovor za novine. „Retijevka“, kako su je svi u Daruvaru zvali, navodno je na ideju došla radno posjećujući druga lječilišta i toplice.

Bilo je to davno, sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća i svi su akteri ove priče davno pomrli. Jedno je ali sigurno- Daruvar ne samo da ima pravog pravcatog Augustinčića u svom parku nego je cijelom događaju postavljanja skulpture prisustvovao i majstor osobno. I tom prilikom družio se sa svojim kolegom s likovne akademije – Daruvarčaninom, mjesnim klesarom i kiparom Václavom Satrapom. Ali o ovoj također vrlo zanimljivoj priči, idući puta...

Priča je prvi puta objavljena 2016. godine u okviru serijala Šećemo Daruvarom koji je autorica pisala za web stranicu Daruvarski portfolio gdje možete vidjeti i više fotografija.

Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića.