Fra Ma Fu 2018

Intervju s Dragom Hedlom: Što bi se dogodilo da smo jednoga dana išli drugom stranom ulice

  Festival Fra Ma Fu         Marina Mađarević         21.09.2018.
Intervju s Dragom Hedlom: Što bi se dogodilo da smo jednoga dana išli drugom stranom ulice

„Nemojte pisati obrise; mrzim obrise“, navodno je izjavio trenutno najpoželjniji svjetski stvaratelj fantasyja, George R. R. Martin. S ovom izjavom mogla bi se složiti i jasna, istovremeno i senzibilna i duboka rečenica osječke novinarske legende Drage Hedla, čovjeka čije su reportaže zauvijek zadužile hrvatsko novinarstvo, a čiji romani svojom prizemljenošću, svakodnevnošću, toplinom i daškom prošlosti osvajaju brojnu čitateljsku publiku. Zahvaljujući književnosti, upečatljivom književnom izričaju, a ponajviše zahvaljujući njegovom novoobjavljenom romanu Vrijeme seksa u doba nevinosti koji će biti predstavljen tijekom četvrtoga izdanju Fra Ma Fu festivala, imali smo priliku razgovarati s autorom koji je ovoga puta nakratko odstupio od uloge novinara Hedla i ušao u ulogu književnika Hedla.

Drago, svojoj tituli novinarske ikone dodali ste još jednu sjajnu titulu, i to onu književnu. Vaš prvi roman Donjodravska obala objavljen je 2013. godine, a nakon njega su 2014. i 2015. godine uslijedila još dva uspješna romana. Najnoviji roman objavili ste s tri godine odmaka. Znači li to da je bio zahtjevniji od svojih prethodnika?

Imao sam nevjerojatan peh s romanom Vrijeme seksa u doba nevinosti. Rukopis je već gotovo bio završen, napisao sam više od 200 kartica, 80 posto romana i onda mi se dogodila nevjerojatna stvar: pokupio sam nekakav virus koji mi je uništio sve fajlove u računalu, uključujući, na moju veliku žalost, i već gotovo dovršeni roman. Bio sam očajan jer nisam imao kopiju, misleći kako se takve stvari događaju uvijek nekom drugom. Trebalo je proći dosta vremena da ponovno počnem pisati roman, a kad isti posao radite dva puta, osobito kad je riječ romanu, uvijek mislite da je prva verzija bila bolja. Kad sam napokon završio roman i sam sam imao osjećaj da bi rukopis koji mi je uništio virus možda ipak bio bolji, no to, na sreću, nikada neću saznati.

Vaša romaneskna prinova nosi upečatljiv naziv Vrijeme seksa u doba nevinosti koji mnogi smatraju sjajnim marketinškim pothvatom. Leži li u dobrom naslovu doista polovina uspjeha, barem što se čitateljske publike tiče?

Naučio sam u novinarstvu koliko je važan naslov nekog teksta jer to je ono što najčešće čitatelja ili privuče ili odbije. Vjerujem da je tako i u književnosti, naravno, osim ako u pitanju nisu vrlo poznati autori koji si mogu dopustiti da naslov ne govori puno o sadržaju romana pa mogu dati „neutralni“ naslov poput Šala (Milan Kundera) ili Snijeg (Orhan Pamuk). Meni se svidio taj oksimoron, jer, složit ćete se, seks i nevinost baš nekako ne idu zajedno. No, svidio mi se i zbog toga što u romanu upravo govorim o vremenu nevinosti i prvih seksualnih iskustava za koje književnica i moja prijateljica, Ivana Bodrožić, predivno kaže na koricama mog romana, kako je to, „među ostalim i roman o seksu koji se zaboravi čim se dogodio i onome koji se pamti do kraja života zato jer se nikada i nije dogodio“. Tako da sam, čini mi se, u potrazi za naslovom našao zgodan kompromis onoga što jest sukus romana, ali i zgodna igra riječi koja može zaintrigirati čitatelja. U svakom slučaju, nije to roman 18 +, već, rekao bih, priča o jednom vječnom pitanju koje si u mladosti nikada ne postavljamo, a koje nas, kako sazrijevamo i starimo, sve više opterećuje. To je pitanje što bi se dogodilo da smo jednoga dana išli drugom stranom ulice i sreli neku drugu osobu, a ne onu koja je hodala našom stranom ulice.

S obzirom na to da je novinarstvo sklono objektivnosti i ulozi „nepristranoga pripovjedača“, koliko je autobiografski tekst bio sigurno područje za jednoga novinara?

Vrijeme seksa u doba nevinosti je poluautobiografski roman; ima u njemu činjenica iz mog života, ali i podosta fikcije. Sami ste rekli da je novinarstvo prostor u kojem nema mjesta fikciji, za razliku od književnosti gdje su vam ruke potpuno odriješene. Zato je pisanje romana i svojevrsni ventil koji kompenzira sve ono što u novinarstvu ne možete. Često, kao novinar, istražujete neku temu, kopate, mučite se, tražite dokumente, svjedoke, nailazite na pouzdane i manje pouzdane izvore i morate se držati činjenica. One su u novinarstvu svetinja. U literaturi je drugačije: tu je sve u vašim rukama, tu se možete razigrati. Ili da budem još jasniji: u novinskom tekstu, mada ponekad sigurno znadete tko je za nešto kriv, mada imate pregršt dokaza koji to potvrđuju, malo kad to možete napisati jer sudovi misle drugačije. Zato krivci često ostaju nekažnjeni i pred javnošću čisti. A u romanima svaki pisac, pa tako i ja, lako i bez bojazni od mogućih sankcija kazni svog junaka kada učini nešto neprilično. Ne moraš se bojati sudova, osim jednog: svakog pisca najviše je strah suda čitatelja.

Nezavidno i klišejizirano pitanje koje je ipak potrebno postaviti: kako je publika doživjela Vrijeme seksa u doba nevinosti?

Sudeći po prodaji romana, kako su mi rekli moji izdavači, zanimanje za knjigu je prilično, a o tome svjedoči i činjenica da će knjiga uskoro ići u dotisak, odnosno da je potražnja takva da će trebati još primjeraka. Također, vidim da se knjiga odlično čita i u gradskim knjižnicama diljem Hrvatske. Na nekoliko predstavljanja romana koje smo održali u više gradova, pokazalo se da ljude zanima taj roman. Koliku ulogu je u svemu tome imao naslov knjige, to ne znam, ali, u svakom slučaju, siguran sam da mu nije odmogao.

Roman, poput hommagea zaboravljenu vremenu, odiše promišljanjima, uspomenama i sjećanjima. Smatrate li se nostalgičnom osobom?

Svi smo nostalgični za dobrim vremenima, djetinjstvom, mladošću, prvim ljubavima… I kako više starimo, sve što je bilo prije, čini se boljim, ljepšim. Nekad je i okus jagoda bio bolji, jabuke su bile sočnije, grožđe slađe. Sve je bilo bolje jer smo i mi bili bolji. Nostalgija je prirodna; uvijek za nečim žalimo, čak možda i snažnije nego za onim što želimo zaboraviti. Ali nostalgija nas i drži u životu jer lijepo je kad imate kamo pobjeći u nekom tjeskobnu vremenu, u bolesti, nesreći, starosti, depresiji...

Možete li povući paralelu između mladosti današnjih mladih ljudi i one koju ste Vi živjeli?

Uspoređujući svoju mladost s onom današnje generacije, pitam se kako smo se mi, koji smo bili mladi prije pedeset godina, uopće znali znači na mjestima naših sastanaka, u vrijeme kada ne samo da nije bilo mobitela, već su rijetki bili i fiksni telefoni. Danas je sve na Facebooku, Twitteru, sve je online, izloženi smo stotinama poruka, SMS-ova, svakog je moguće naći u svakom trenutku, u bilo kojem kutku svijeta. Ne znam, možda je u onom vremenu bilo više romantike, možda smo bili neposredniji, možda smo živjeli u romantičnom dobu kada je dolazak poštara s nekim lijepim pismom bio događaj koji je značio više nego danas pedeset lajkova na Facebooku. I bili smo nekako skromniji u prohtjevima. Imati prave, originalne traperice u vrijeme moje mladosti bilo je ravno onome kao kad danas neki dvadesetogodišnjak sjedne za upravljač BMW-a.

I u ovom romanu, baš kao i u Donjodravskoj obali, pripovjedač gaji veliko zanimanje za ljude. Jesu li se Vaši najbliži pronašli u tekstovima?

Oba romana, i Donjodravska obala i Vrijeme seksa u doba nevinosti, igra su detalja ovoga što bi se moglo nazvati autobiografijom i fikcijom. Volim se igrati na taj način, a siguran sam da to intrigira i čitatelje i vjerojatno se pitaju što je u romanu stvarnost, a što plod piščeve mašte. Da bih tu igru učinio zanimljivijom, cijelu sam priču dodatno zakomplicirao objavom fotografija na koricama romana, stvarnim fotografijama iz moga života, koje korespondiraju s tekstom. Na primjer, glavni lik romana Vrijeme seksa u doba nevinosti sjeća se svoje godine provedene u Americi, a ja na koricama objavljujem mnoštvo fotografija iz vremena kad sam kao devetnaestogodišnjak godinu dana bio u SAD-u. Jednom me netko pitao zašto se igram miješanjem fikcije i mašte, odnosno zašto biografskim elementima romana pridodajem izmišljene dijelove. Odgovor je kratak i nadam se jasan: moja biografija, siguran sam, nije previše zanimljiva, a kad ja tako mislim, što bi tek mislili čitatelji.

 U aktualnom romanu, kao što ste i spomenuli, radnja se odvija u različitim državama, čak i na različitim kontinentima. Pokušavate li time upozoriti na važnost putovanja u životu osobe koja se bavi pisanjem?

Jedna od ljepših stvari u životu su putovanja. Što zahvaljujući dugogodišnjem poslu u novinarstvu, što želji, znatiželji i strasti za putovanjem, obišao sam dobar dio planete i vidio mnogo toga. Svako putovanje obogaćuje. Vidimo da ne živimo u najboljem od svih svjetova, a, na sreću, ni u najgorem. Lakše povlačimo paralele, uočavamo razlike, lakše kompariramo kada vidimo nešto izvan svoga dvorišta. A ono što je u putovanjima najljepše jest da vam te doživljaje koji prate svako putovanje nitko ne može oduzeti. Vidio sam u prošlom ratu kako ljudi u trenutku ostanu bez kuća, imanja, onoga što su stjecali godinama. Puno sam toga uložio u putovanja, vjerojatno sam od novca potrošenog na avionske karte, hotelski smještaj, večere u restoranima, ulaznice za muzeje i druge atrakcije mogao sagraditi jako pristojnu kuću, komforniju od stana u kojem živim. Ali mislim da materijalne vrijednosti ne mogu zamijeniti ono što čovjek izgradi u sebi, a putovanja, naravno, ako ih volite, čvrst su materijal za građenje tih unutrašnjih vrijednosti.

Publiku uskoro očekuje i kazališna adaptacija jednoga Vašega djela. Plašite li se nove vizije svojega teksta ili joj se radujete?

Veseli me što će Donjodravska obala sljedeće godine doživjeti dramsko uprizorenje u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku. Svakog autora zanima kako drugi dožive njegovo djelo i već sad me kopka radoznalost kako će roman biti postavljen na sceni. Jednako tako intrigira me i najava producentske kuće Drugi plan koja želi snimiti televizijsku seriju po mojim krimićima Izborna šutnja i Ispovjedna tajna. Potpisao sam ugovor s njima i, kako sada stvari stoje, snimanje serije trebalo bi početi u jesen sljedeće godine. Ako se to dogodi, onda ću s velikim zanimanjem gledati kako će režiser kazališne predstave doživjeti moju ekipu iz Donjodravske obale, a scenarist i režiser TV serije likove poput inspektora Vladimira Kovača i novinara Stribora Kralja.

Prikupljate li već materijale za sljedeći roman? Hoće li se priča nastaviti?

Upravo ovih dana završio sam sinopsis i prvi arak, prvih dvadesetak kartica novog romana pod nazivom S obje noge u jeseni. Tako će Donjodravska obala i Vrijeme seksa u doba nevinosti dobiti svoj završetak romanom kojeg kanim pisati sljedeće godine. Sinopsis i početak romana šaljem na natječaj Ministarstva kulture koji stimulira autore pa nam, eto, malo i država pomaže da naša profesija baš ne bude među najbjednije plaćanima.

I za kraj, jedno blic-pitanje: Amerika ili Osijek?

Hm, Amerika ili Osijek, pitanje je sad? Nekako sam vezan uz Ameriku, bio sam ondje više puta, proputovao je od istočne do zapadne obale, od New Yorka, Washingtona, Chicaga do San Francisca, Los Angelesa, Las Vegasa,  nacionalnih parkova Grand Canyona i Yellowstonea. U toj sam zemlji živio godinu dana, kad mi je bilo samo 19 godina, išao ondje u školu i maturirao. Uz to vrijeme vežu me mnoge lijepe uspomene. Neke sam opisao i u posljednjem romanu.

U Americi već više od pola svoga života živi i moj sin Matija, uspješni znanstvenik, doktor biokemije, koji marljivo radi na sveučilištu Yale, tako da sam dosta vezan za Ameriku. Nedavno sam, da se pohvalim, dobio Zelenu kartu koja mi omogućava trajni boravak u toj zemlji. No, Osijek mi je prirastao srcu, a nekako mi je i previše godina da bih otvarao dilemu Osijek ili Amerika pa ću tako malo parafrazirati onu poznatu izreku i reći: ljubi Ameriku, drž' se Osijeka.

Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića.