Fra Ma Fu 2018

Biciklima od Virovitice do Fažane, dan četvrti: Over the Hills and Far Away, ali i Whole Lotta Love

  Reportaže         Lara Tkalčec         29.10.2018.
Biciklima od Virovitice do Fažane, dan četvrti: Over the Hills and Far Away, ali i Whole Lotta Love

„Možeš li vjerovati da nam je ovo posljednji dan na putu?“ prva je stvar koju upitam Anamariju tog jutra. 

„Stvarno je brzo prošlo“, odgovara mi s osmijehom, ali bez prevelikog entuzijazma.

„Jesi li uzbuđena?“ smiješim se, pokušavajući i dalje izmamiti iz nje neku veću reakciju. 

„Ma znaš šta? Nekako me želudac boli. Još od sinoć“, objašnjava mi, a meni pada mrak na oči. „Bez brige, popit ću tabletu pa će proći“, umiruje me. Valjda sam izgledala zabrinutije nego što sam namjeravala.

Promatram ju još malo kao da ću, ako budem zurila dovoljno dugo, uspjeti upiti tu njezinu bol, ali na kraju prepustim kormilo tabletama protiv bolova i nastavim se pakirati. Odjednom se energija u sobi promijeni: ne moram se ni okrenuti prema vratima da znam da je Davorko ušao u prostoriju. Čovjek podiže atmosferu gdje god da se pojavi – kome treba jutarnja kava? „Evo, Ana, donio sam ti dres!“ kaže energično i odmah nestane iz sobe. Anamaria mi objasni kako se radi o Garmin dresu koji je, što se kvalitete tiče, ispred onog „lidlovskog“ koji je nosila prethodnih dana. Čuvala ga je baš za ovaj dan. Otvorim usta da nešto kažem, ali vrata kupaonice zalupe se za njom. Stvarno se veseli tom dresu. Izlazi iz kupaonice s osmijehom koji me uvjeri da je bol u želudcu sada već zaboravljena stvar i gleda se u ogledalu. „Čekaj, moram se pokazati tati!“ kaže mi, sada jednako energično poput svoga oca, a ja sjedim na krevetu, smiješim se i razmišljam kako je poput maturantice koja se sprema za maturalnu večer.

BICIKLIZAM SPAJA LJUDE

Silazim na doručak gdje je okupljena cijela ekipa. Ovog puta ih ne pitam jesu li odmorni i spremni za polazak jer je odgovor već preda mnom; nitko ne može sjediti, nego kruže okolo po restoranu i razgovaraju, kao da su u mislima već na biciklima i jure prema Fažani. Čini se da, iako tada nisam bila svjesna toga, ni mene nije zaobišlo uzbuđenje jer tijekom doručka nisam puno jela. Umjesto toga, dolazim do našeg uvijek nasmiješenog domaćina Srećka koji me uljudno pita kako sam spavala. Pokažem na sliku psa na zidu i upitam ga je li to njegov pas. Objasni mi kako se mješanac njemačkog ovčara i labradora o kojem pričam zvao Max i da su ga morali dati uspavati samo tjedan dana prije našeg dolaska: „Stvarno je bio divan pas. Svi su ga voljeli, pogotovo djeca. Svi bi se igrali s njim kada bi došli ovdje.“

Način na koji pogleda u sliku otkrije mi koliko mu je bilo stalo do Maxa. Max mu je ovdje bio jedino društvo, s obzirom na to da mu žena i djeca žive u Zagrebu, odakle je i on sam, te dolaze samo vikendima.

Tako to funkcionira već otprilike 11 godina, otkako je Srećko postao vlasnikom Petehovca. U početku mu je, kaže, bilo strašno teško jer ga lokalci nisu prihvaćali. Nisu navikli na strance te je bilo stvarno neugodnih situacija. Ali ubrzo se to promijenilo te ga sad smatraju svojim. Iako mi je drago čuti što Srećko više nema takvih problema i što priča ima sretan kraj, zapitam se zašto se toliko moramo dokazivati drugima da bi nas prihvatili. Odakle taj strah prema strancima? Pogledam prema svojim biciklistima i sjetim se što su mi govorili o svojoj zajednici. Na putu smo sreli zaista puno stranaca, ali nikada nisam imala osjećaj da su stranci. Kako i bih kada su tako srdačno razgovarali s nama, davali nam savjete i sa zanimanjem slušali o našem putovanju gdje god da smo došli. U tom biciklizmu zaista postoji nešto što spaja ljude.

Nakon doručka, još samo kratko uživamo u pogledu s vidikovca Petehovac te, iako nam je teško odvojiti se od takve ljepote, krećemo. „Večeras ćemo biti na cilju!“ mi je jedina misao koja mi prolazi glavom tijekom vožnje dok u pozadini sviraju AC/DC, Black Sabbath i Deep Purple. I dalje ništa od Zeppelina. Nevjerojatno. „Već se četvrti dan vozimo skupa, a ti i dalje pišeš tom jadnom olovčicom“, zafrkava me Marijo kojem sam se već prvi dan požalila kako sam zaboravila ponijeti kemijsku olovku. Tada sam mu rekla da je i olovka sasvim u redu, ali sada, kada čitam svoje razmrljane i napola izbrisane bilješke, ipak u mentalni zapisnik dodajem kako idući put obavezno moram ponijeti kemijsku.

Kako se približavamo obali, vani je sve toplije, a mi moramo raditi pauze sve češće; kako bi se biciklisti odmorili i rashladili, ali i radi nabavke vode koju ekipa troši puno više nego prethodnih dana. „Još će se ispostaviti da je ova etapa puno teža od jučerašnje“, govorimo kroz šalu, a ja si mislim kako ove luđake tak' i tak' ništa ne može zaustaviti. Davorko mi prekine misao prepričavši razgovor koji je imao s jednom staricom koju su sreli na putu. Iako kratak, smatram da savršeno sumira ovaj naš pothvat:

„A kamo vi idete?“ poviče starica u njihovom smjeru.

„U Fažanu!“

„Uuuuuuu! A koliko dugo putujete?“ pokušava ona izvući iz njih sve informacije.

„Četiri dana!“

„Uuuuuuuuuuu! A otkuda ste?“

„ Iz Virovitice!“

„UUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUU!“

Obilan i ukusan ručak nas čeka u Rijeci, u Grill Zoni gdje saznamo da Osječani kaskaju za nama svega nekih sat vremena. Predložim da ih pričekamo, ali Mario mi objasni da nema previše smisla zbog razlike u tempu: kolege iz Osijeka voze brže tako da bi se u svakom slučaju ponovno razdvojili tijekom vožnje. Iako me to blago razočara, utješim se mišlju kako nemamo još puno do Fažane gdje ću ih napokon moći upoznati.

GLAVNA ATRAKCIJA

Kako se približavamo odredištu, umor je sve očitiji na mojim suputnicima. Visoke temperature, uzbuđenje, ali i činjenica da je ovo najduža etapa puta (150 km) čine svoje. Iako Marijo i ja nastojimo paziti da uvijek ima vode, taj zadatak nam postaje sve teži s obzirom na rijetku pojavnost trgovina. Našli smo se usred ničega tražeći vodu za već dehidrirane bicikliste. Kao da smo u pustinji. Spas pronalazimo u općini Marčana, u malenoj trgovinici „Marčanka“. Kada uletim unutra, trgovkinja me pozdravi na njemačkom, što me pomalo zbuni. Ubrzo primijetim da svi lokalci razgovaraju nekakvom mješavinom njemačkog i hrvatskog jezika. Rekli su mi da je Istra drugačiji svijet od ostatka Hrvatske te da ljudi tamo kao da govore drugim jezikom. Izgleda da sam to trebala shvatiti doslovno. Uzimam četiri, ujedno i posljednje u cijelom dućanu, jednolitrene boce vode, žurno platim i otiđem uz pristojni „doviđenja“, ali uz svu tu žurbu, ipak primijetim da je taj „doviđenja“ privukao pozornost kupaca.

Sada više nema stajanja. Od Fažane nas razdvaja još samo petnaestak kilometara. Organizatori me zovu, objašnjavajući mi kojim putem moramo ići kako bi nas uspjeli snimiti dronom, a meni srce sve jače lupa. Na radiju napokon zasviraju Zeppelini, Marijo i ja povičemo od uzbuđenja. To je to, još malo i na cilju smo. Proletimo pokraj table na kojoj piše „Fažana“ i smijemo se. Dovedu nas do trga gdje nas svi pozdravljaju i čestitaju nam. Biciklisti su glavna atrakcija, svi ih žele fotografirati. Ubrzo nam se pridruži i osječka ekipa. Očekujem premorene ljude koji jedva hodaju, ali na moje pitanje kako se osjećaju, Ivica i Igor jednostavno slegnu ramenima: „Ma okej. Nije nama ovo ništa novo, i prije smo vozili ovakve ture“, i nastave pozirati fotografima. Kasnije me dodatno šokira činjenica da se momci neće zadržavati u Fažani, već oko tri sata ujutro putuju za Rijeku gdje ih čeka vlak koji će ih odvesti kući.

Napokon su nam se pridružili i osjećki kolege.

NEZAUSTAVLJIVI

Moj romantičarski um nije zaboravio na dobrog duha ceste te se neprestano okrećem ne bih li ga negdje spazila. Ipak, ništa od toga. Možda ga je sam Franjo Fuis poslao da nas čuva. I zaista nas je čuvao. Cijelim putem imali smo divno vrijeme, srdačne kolege koji su nam kratili vrijeme razgovorima, nevjerojatnu prirodu, prekrasne domaćine, super smještaj i hranu te izvrsne organizatore koji su učinili ovo putovanje nezaboravnim iskustvom. Ali imam osjećaj da i nije bilo svega toga, duha, volje i entuzijazma mojih biciklista opet ne bi nedostajalo. Zaista su nezaustavljivi. Sada mi nije jasno kako sam uopće ikada mogla posumnjati da će im ovakvo putovanje predstavljati ikakav problem.

„Lara, a kada ćemo mi jesti?“ upita me Mario Koren. Nasmiješim se i odvedem ih na večeru. Za stolom se izmjenjuju doživljaji s putovanja, a ja razmišljam o Buketi i onome što mi je rekao prije putovanja: „[Fuis] Nije odustajao jer su ga vukli kilometri i želja da se druži i piše o ljudima i krajevima kroz koje je vozio. Mi biciklisti volimo ljude i krajeve kroz koje vozimo.”

I zaista, tijekom cijelog puta, osjećala se ta ljubav i želja za otkrivanjem: uvijek postoji neka cesta kojom nisi prošao, izvor s kojega nisi pio i ljudi s kojima nisi razgovarao. Svaki djelić ovog planeta ima svoju priču, a iz svake priče nešto možemo naučiti. Mislim da je Fuis to znao i da je to saznanje odjekivalo cijelim njegovim bićem. Možda je to najvažnija lekcija koju sam naučila iz svega ovoga: nikada nemoj prestati otkrivati!

Biciklima od Virovitice do Fažane, dan prvi: kraljevi ili rock zvijezde?

Biciklima od Virovitice do Fažane, dan drugi: dobri duh ceste i vjetar koji nas mazi

Biciklima od Virovitice do Fažane, dan treći: usponi i padovi

Još od prvog Fra Ma Fu festivala, održanog 2015. godine u Virovitici tinjala je ideja kako u festivalski program uključiti bicikliste da i na taj način odamo dužnu počast  Franji Fuisu koji je na svoje reporterske zadatke putovao gotovo isključivo biciklom. Nizale su se ideje koje zbog objektivnih razloga nismo uspjeli realizirati onako kako smo zamislili pa smo na kraju od njih odustajali. Ove godine posložile su se sve kockice. Nakon konzultacija s iskusnim virovitičkim biciklistima odabrali smo formu koja neće biti zahtjevna u organizacijskom smislu – maraton u kojem bi sudjelovao manji broj biciklista. Više učesnika podrazumijeva policijsku i zdravstvenu pratnju, ali to ne bi problem da kolonu osigurava jedan tim od starta do cilja, već svaka županija ima svoje timove. Od Virovitice do Fažane više je od 400 kilometara, a trasa prolazi kroz šest županija što znači da bi biciklisti imali šest pratnji što otežava organizaciju i znatno poskupljuje put.
U realizaciji projekta sudjelovali su naši partneri, donatori i sponzori: Općina Fažana, Grafiti Becker, Kraš, Turistčke zajednice gradova Kutina, Sisak i Delnice, K portal, restorani Da nonna (Fažana),The Kings Pub (Kutina), Mali Kaptol (Sisak) i Gril zona (Rijeka), Sobe Sisak, Hotel Duga Resa i Planinarski centar Petehovac. Od srca svima hvala!
Od Virovitice do Fažane, od 17. do 21. rujna  biciklirali su Mario Koren (49), Dragoljub Marković (60), Davorko Vukašinović (47) i njegova kći Anamaria Vukašinović (23).  U pratnji su bili vozač kombija Marijo Kinjerovac i naša volonterka, vođa puta i reporterka Lara Tkalčec. Ovo je njena putopisna priča.

>>> U čast Franji Fuisu biciklima od Viroviticedo Fažane

 

Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića.