Već dugo sam dogovarao s prijateljem, blogerom, novinarom i zaljubljenikom u cycloturizam Draženom Breitenfeldom, posjet Zrinu. Dražen je to jutro stigao oko 11 sati sa književnicom Enom Katarinom Haler. Dočekali smo ih moj susjed Dražen koji je zaljubljenik za ovakve izlete s biciklima, te Crta, vizualni umjetnik, s kojim sam posljednjih nekoliko godina imao prave biciklističke poduhvate na Smaragdnom eco film festivalu. Popili smo svi zajedno čaj i kavicu, pa smo se uputili uzvodno stazom uz Unu prema Dvoru.

Premda je ta velika zbirka drveća i grmlja iz cijeloga svijeta ljubiteljima prirode atraktivna u svako doba godine, jer uvijek nešto cvjeta, gotovo svi posjetitelji slažu se da je najljepša početkom i tijekom svibnja, kad svoje velike cvjetove različitih boja zadivljenim očima namjernika ponude primjerice grmovi rododendrona (azaleje). To su zimzeleni grmovi koji, ovisno o vrsti, mogu imati guste kožaste listove i velike cvjetove, ili listove koji zimi opadaju i sitnije cvjetove. Rododendron se naziva još i drvo ruža.

Sekunde nisu sekunde, nego su sati. Stalo je sve, ostali su samo vriskovi. Ne znamo odakle dolaze, jer je oko nas prašina gušća od magle. Ljude dolaze iz tih zgrada, lica prljava od prašine i suza. Dozivaju svoje. Zapomažu. Automobili ispred zgrada zasuti su ciglom i žbukom. Gospođa iz kioska vrišti iako je neozlijeđena. Gledala je kako tone materijala padaju na automobil u kojem su čovjek i malo dijete, možda trogodišnjak, točno nasuprot nje.

Lučica je sada puna ribara i majstora koji popravljaju pente, bruse i farbaju brodove. Prizor kao s juga Italije. Zapuštene brade, sol u kosi, brodarske cipele, požutjeli nokti od cigareta i mornarske majice. Galama i hrpa vina. Svi s autoritetom pozdravljaju Joku, jednog od najnagrađivanijih i najboljih sportskih ribara kluba Mornar. Kakva scena. Za ne povjerovati da se ovo sve događa samo 10-20 metara od glavne prometnice, nebodera, ostakljenih ureda, gužve i gradske vreve.

Ponovno se pokazalo da u većini egzotičnih država, taksisti (čast izuzecima) koji te voze od aerodroma do nečega, najčešće spadaju u karakterno najniži sloj ljudi u toj zemlji. Odglumljeno ljubazni, prikriveno nekulturni, nervozno ubrzani, jer vrijeme je novac, i ono najvažnije, iskusno bezobzirni u naplati najmanje dvostruko veće cijene od one stvarne. Najgora stvar nije u tome što si vožnju platio puno više nego što si trebao, već u osjećaju što znaš da te taj taksista smatra samo još jednim glupavim turistom u nizu.

Voćarstvo, višnje, eko proizvodnja? Neodrživo je, čupat ćeš voćnjak. EU fondovi?! Kakvi novci, nema kruha bez motike, dio je onoga što je, tražeći savjete, slušao Tomislav Haršanji, vlasnik Agro HAHA, obrta u poljoprivredi. Sad na vlastitom primjeru želi pokazati i dokazati suprotno.

Nezaboravni su to dani među ljudima, koji obožavaju Ivančicu, strahuju od Bednje i putuju po svijetu kolima punim zemljanih lonaca. Mislim da ih nikada neću zaboraviti. I sam sam postao poklonik njihovih ljepota i bolova.

Zahvaljujući velikoj susretljivosti uprave ugljenokopa u Ivancu, mogao sam se spustiti sam dolje u podzemlje u ugljeno carstvo i u pola dana boraveći među rudarima donijeti sliku njihovog života u cnim labirintima uglja.

Evo me u selima, slatke kajkavske “popevke”, dobrog zagorskog vina, i kletima “zbitim od blata i škopom pokritih”. Sajmovski su dani pa su bijele vijugave i glatke ceste pune ljudi, krava i kola. Sve odlazi u Sv. Križ. Po obroncima u jarkom zelenilu strše kleti, snopovi žita i vinogradi.