U zraku je 28 stupnjeva. Čini se da je i toplije jer danima puše vruć vjetar koji otokom raznosi sitne čestice pijeska. U takvim uvjetima na otvorenom borave grupe migranata koji su pristigli na Lampedusu i tako, makar na prvu, pobijedili crnu statistiku. Po njoj, šanse za preživljavanje onih koji su u bijegu od pogroma, ratova i ekstremnog siromaštva dali sve što imaju kako bi se preko Sredozemnog mora otisnuli do obala Europe iznose oko 80 posto. Uz utapanje, dehidraciju te hipo- i hipertermiju, na tom im putu prijete pripadnici libijske i tuniske obalne straže, suvremene verzije pirata financiranih novcem EU-a.
Grupe Unijinih plaćenika ne prežu od upotrebe sile kako bi izbjegle vratile do sjeverne Afrike. Svojim dobro opremljenim brodovima na otvorenom se moru zalijeću u migrantske gumenjake i drvene čamce, kradu im motore, a znaju po njima i zapucati. Ako ih uhvate žive, stavljaju im lisičine i odvode ih u pustinju ili libijske logore. Sve radi ispunjenja ugovora koje su njihove vlasti potpisale s europskim čelnicima.
Onima koji su uspjeli izbjeći takav scenarij ne možemo prići blizu jer se između nas uzdiže petmetarska metalna ograda. Njome je opasan čitav prostor detencijskog centra, otvorenog početkom dvijehiljaditih na izoliranoj lokaciji usred Lampeduse. Zbog nehumanih uvjeta života i nepoštivanja prava ondje zatvorenih, Italiju je proljetos osudio Europski sud za ljudska prava. Centar službeno može primiti 400 ljudi, a bilo je dana kada ih je ovdje boravilo preko 3000. Na dan našeg dolaska ima ih devetstotinjak, među kojima su brojni maloljetnici bez pratnje.
U detencijski centar, tzv. hot-spot, policija sprovodi sve pridošlice s, po europskim standardima, neodgovarajućim dokumentima. Nakon obavljene procedure, koja zna potrajati tjednima, prati ih do trajekta kojim će za prvu ruku biti otpremljeni dalje na Siciliju. Kroz takvu proceduru posljednjih je tjedana prošlo na tisuće izbjeglica i drugih migranata. Samo u jednom danu na Lampedusu, koja je bliže afričkoj obali nego talijanskom kopnu, iskrcalo ih se 6000. U jednom od brodova pronađeno je mrtvo novorođenče koje nije izdržalo kraj putovanja, a ranije se tokom operacije spašavanja utopio petomjesečni dječak.
Prema podacima talijanskog MUP-a, u prvih devet mjeseci ove godine morskim putem u Italiju je stiglo oko 127.000 migranata, što je gotovo dvostruko više u odnosu na isto razdoblje lani. Njihov broj rastao je kako se smirivala oluja Daniel koja je poharala dijelove Mediterana. Pritom im je Lampedusa već desetljećima najčešća prva stanica.
Lokalne vlasti, predvođene desnim gradonačelnikom Filippom Manninom, nisu u prvom mahu bile u stanju svima osigurati hranu, vodu i sklonište, pa su proglasile vanredno stanje. To im je poslužilo kao opravdanje za daljnje provođenje sporne odluke. Uslijed pandemije koronavirusa zabranili su, naime, izlaske i slobodno kretanje otokom svima zatvorenima u detencijskom centru. Iako zdravstvene opasnosti više nema, odluka je i dalje na snazi.
Isto vrijedi i za ulaske iza ograde. Onamo smiju samo pripadnici Crvenog križa, koji upravlja centrom, te fronteksovci i karabinjeri, ovih dana kao pojačanje pristigli iz različitih dijelova Italije. Uz podršku lampeduške policije, tokom 24 sata brinu se da nitko ne preskoči ogradu ili kojim slučajem zakorači kroz službeni ulaz. Pod noge im se, tik pred vrata centra, najednom dovezlo dvoje starijih turista na skuteru. Skidaju kacige i preko policijskih leđa uporno pokušavaju proviriti iza ograde.
- Stvarno ne mogu vjerovati da su i ovo uspjeli pretvoriti u atrakciju - komentira naš kolega, fotoreporter Fellipe Lopes.
Na Lampedusi je u jeku jedan od udarnijih turističkih vikenda. Sve je spremno za proslavu najvećeg vjerskog praznika, Gospe od Porto Salva, čiji će kip, jedini objekt koji je 1943. preživio savezničko bombardiranje otoka, nakon tridesetodnevne izloženosti u župnoj crkvi ponovno biti vraćen u malo seosko svetište. Danima uoči procesije, zakazane za 23. septembra, ulicama odjekuje muzika limenog orkestra. Posebno je živo u predvečerje, kada se na tisuće turista, mahom Talijana, s pješčanih kupališta preseli u centar mjesta. Mile između štandova sa suvenirima, prženom ribom i pečenim kestenima, a iznad glava im se prolamaju naizmjenični udari vatrometa. Istodobno teku pripreme za 3. oktobra, kada se obilježava nacionalni dan sjećanja na desetak tisuća muškaraca, žena i djece koji su izgubili živote na putu za Europu. Odabran je u spomen na 368 migranata koji su poginuli u brodolomu kod obale Lampeduse prije točno deset godina.
Ta dva paralelna svemira, izbjeglički i turistički, uspjela su stati na 20 kilometara kvadratnih koje na Googleovim kartama, umjesto kao ono što jesu – pokazni primjer sveg besmisla europskog režima migracija i teškog života na periferiji Unije – radije opisuju kao talijanski otok s mirnim plažama.
Među njima egzistira oko 6000 lokalaca, čije se preživljavanje svodi na izlov ribe i nekoliko mjeseci sezone masovnog turizma. U mjestu su privremeno i aktivisti iz različitih krajeva Europe, koji s ove lokacije rade posao od kojeg su odustale njihove matične države i institucije EU-a – spašavaju izbjeglice od utapanja nadzirući Sredozemno more s kopna i iz zraka. Njihov angažman talijanska vlada već neko vrijeme otežava uvođenjem zakonskih prepreka, a sada su ponovno i pod otvorenim napadima koji pristižu iz ureda premijerke Giorgije Meloni i bliskih joj medija. Pridružio im se najbogatiji čovjek na svijetu i simpatizer bjelosvjetskih fašista Elon Musk, koji je nedavno na Twitteru, odnosno X-u kako ga je preimenovao nakon što je kupio tu društvenu mrežu, osudio podršku koju nevladine udruge navodno dobivaju od Berlina. Podijelilo je i post u kojem piše "nadajmo se da će AfD pobijediti na (njemačkim) izborima".
Na Lampedusi se našlo mjesta i za novinare koji su se ovamo sjatili kako bi popratili posjet predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen i premijerke Meloni. U želji da dođu do senzacionalističke robe, u tih dan-dva koliko su proveli na otoku lokalne su stanovnike povlačili za rukave i ispitivali ih što misle o izbjeglicama, ne mareći pretjerano za njihovu svakodnevicu – raspadajuću infrastrukturu i cijenu života koja je ovdje za oko 17 posto viša nego u ostatku Italije. Zbog toga na otoku nismo na dobrom glasu.
- Vi ste sigurno novinarka - govori konobar nakon što je našu narudžbu zaprimio na engleskom.
Kimamo u znak potvrde.
- Niste valjda tu zbog one dvije? - uzvraća.
- Meloni i Von der Leyen? - pitamo.
- Zločeste cure, jako, jako zločeste. Obje - odgovara.
- Za sve nas bilo bi bolje da se ovdje drugi put vratite kao turistkinja - domeće.
Meloni i Von der Leyen su s Lampeduse, na ime daljnje eksternalizacije vanjskih granica Unije, najavile uplatu nove tranše u iznosu od 127 milijuna eura autoritarnom režimu Tunisa na čelu s predsjednikom Kaisom Saiedom. On je prošle zime otvorio lov na migrante subsaharskog porijekla koji su se sklonili u toj zemlji. Zbog toga oni posljednjih mjeseci čine većinu pristiglih u europske luke. Saied je, naime, u rasističkom govoru održanom u februaru poručio da "čopori crnih ilegalnih migranata" žele "promijeniti demografski sastav Tunisa", da su izvor "nasilja, zločina i neprihvatljivih radnji" i tako pokrenuo val antimigrantskih demonstracija praćenih brutalnim napadima i ubojstvima. Nekoliko stotina subsaharskih Afrikanaca, porijeklom iz Obale Bjelokosti, Gvineje, Kameruna, Burkine Faso i Malija, hitnim čarter letovima uspjelo se vratiti u svoje zemlje, a ostali gledaju kako da spas nađu dalje na zapadu.
Predsjednica Europske komisije na Lampedusi je predstavila i plan od deset točaka koje uključuju snažniji nadzor Sredozemlja, jačanje uloge Frontexa i daljnju obuku tzv. obalne straže Tunisa, koja je samo u prvom kvartalu ove godine nasilno spriječila 14.963 ljudi da napuste tu zemlju morskim putem. Talijanska desničarska vlada, koja zaziva apsolutnu morsku blokadu, najavila je pak gradnju više zatvora za deportaciju i povećanje razdoblja pritvora s dosadašnjih 12 na 18 mjeseci. Administracija Giorgije Meloni još ranije je ograničila aktivnosti humanitarnih spasilačkih brodova, što podrazumijeva moguću zapljenu njihovih plovila na određeni period i plaćanje kazni koje sežu do 10.000 eura.
Nove mjere dio su duge povijesti kriminalizacije i ometanja civilnih aktivnosti traganja i spašavanja u Italiji. Prema novom zakonu, nacionalne vlasti mogu narediti brodovima nevladinih organizacija da se upute na dodijeljenu im lokaciju odmah nakon spašavanja, čak i u situacijama kada se u njihovoj blizini nalaze druga plovila u nevolji. Njime je, suprotno međunarodnom pomorskom pravu, uvedena i tzv. praksa dalekih luka. Ona podrazumijeva naredbu kapetanima da spašene ljude iskrcaju u pristaništima udaljenim do 1600 kilometara i pet dana plovidbe od mjesta spašavanja. Od decembra 2022. talijanske su vlasti u više od 60 slučajeva posegnule za tom zapovijedi, a u više navrata uputile su brodove nevladinih organizacija da se sa spašenima usidre u Tunisu iz kojeg su izbjegli.
Kako to izgleda u praksi, objašnjava nam Robin Wagner, jedan od kapetana spasilačkog broda Aurora iz flote Sea-Watcha. Od 2015. kada je osnovana, aktivisti te neprofitne organizacije sa sjedištem u Berlinu sudjelovali su u spašavanju preko 45.000 ljudi na Sredozemnom moru. Kroz njihove redove dosad je prošlo oko 500 angažiranih pojedinaca, većinom volontera iz svih krajeva svijeta. Globalno su postali poznati kada je Carola Rackete, kapetanica njihovog broda Sea-Watch 3, u ljeto 2019. godine, nakon 17 dana provedenih na moru jer joj nijedna europska luka nije pristala dati dozvolu za uplovljavanje, prekršila zabranu talijanskog MUP-a i na Lampedusi iskrcala desetke spašenih od utapanja. Bivši ministar policije i aktualni potpredsjednik vlade Matteo Salvini tada ju je nazvao "bogatom i razmaženom komunistkinjom", a ostatak posade "otmičarima žena i djece". Što su njegovi suludi napadi postojali žešći, to je više rasla podrška Sea-Watchu koji se isključivo financira putem donacija.
Nedaleko od lokacije na koju je uplovila Rackete, sada je usidrena 14-metarska Aurora. Njena posada broji sedam članova, među kojima su liječnik i inženjer, a ukupno može prevesti 70-ak spašenih iz mora. Zbog ograničenog prostora, pokazuje nam kapetan Robin, potpalublje je rezervirano za žene, djecu i potrebnu opremu: mlijeko u prahu, bočice za bebe, higijenske potrepštine. Ljude znaju smijesiti i na otvorenom dijelu palube, gdje su za našeg posjeta brodu bili pospremljeni pojasevi za spašavanje i gumenjaci.
Aurora je, objašnjava dalje Robin, dominanto namijenjena za djelovanje unutar spasilačkih zona SAR1 i SAR2, odnosno zapadnog dijela libijske obale, ali u međunarodnima vodama. Na tom su području nedavno s potporom iz zraka, pilotima francuske organizacije Pilotes Volontaires koji su upravljali civilnim avionom Colibrijem 2, usred noći spriječili pushback u režiji libijske obalne straže.
- Srećom, na mjesto događaja došli smo prije njih i ukrcali 40 spašenih na brod - zadovoljno će Robin.
- Često sam se imao priliku susresti s pripadnicima tzv. libijske obalne straže i uvijek je bilo zastrašujuće. Kada sam prvi put to doživio, nisam mogao vjerovati, bio sam u stanju šoka. Uvijek su naoružani i znaju zapucati na brodove s ljudima koji napuštaju Libiju ili u more ispred spasilačkih brodova - dodaje kapetan Aurore.
Ranije je upravljao Sea-Watchom 4 i Geo Barentsom, trenutno najvećim brodom nevladinih organizacija na Mediteranu, u vlasništvu Liječnika bez granica. Naš sugovornik često jedri pa su mu dobro poznati hrvatska obala i otoci.
- Vidiš li onaj na kojem piše Guardia di Finanza? - kaže Robin, upirući prstom kroz prozor Aurore na oveći sivi brod koji miruje na gatu.
- E, pa libijski izgledaju identično jer im većinu plovila isporučuje Italija. Jako su brzi i doslovno se ponašaju kao pirati. Začas te okruže i ometaju na razne načine, najčešće praveći velike valove - dodaje on.
- I svejedno će im još europskih para sjesti na račun - konstatiramo.
- Svima je jasno da ih EU i države članice financiraju i obučavaju za pushbackove. Zbog nove uplate će vjerojatno postati još gori - govori kapetan.
Dodaje da su im talijanske vlasti nakon završetka spomenute misije naredile da se s 40 ljudi umjesto na najbližoj Lampedusi iskrcaju u 370 kilometara udaljenoj luci Pozzallo, za što im je trebalo 12 sati plovidbe. Najveći je problem što svi spašeni zbog ograničenih kapaciteta Aurore ne stanu unutra pa su na otvorenom dijelu palube izloženi vjetru, suncu, u jesen i kiši.
- U takvim uvjetima ljudima je gotovo nemoguće pružiti potrebnu pomoć, dati prikladnu hranu i zaštitu od vremenskih neprilika. Ali bilo je i gorih situacija. Recimo, kada nam je naređeno da odemo u 20 sati vožnje udaljen Trapani. Bez kreveta, adekvatne kuhinje, WC-a i sa svim tim ljudima na palubi. To je apsolutno nepoštivanje ikakvih ljudskih prava - ističe on.
Wagner nam tumači da se talijanske vlasti pravdaju kako to rade zbog ravnomjernije distribucije pristiglih migranata u cijeloj zemlji.
- Što ne bi onda imalo više smisla da to rade, recimo, autobusima? Znamo za slučajeve u kojima je Geo Barents bio poslan sve do sjevera, blizu Livorna. To je jako frustrirajuće i bojim se da nevladine organizacije, pogotovo one manje, kroz određeno vrijeme više neće biti u stanju generirati potrebnu svotu da bi mogle dostići tako udaljene luke. Da se ne lažemo, to rade s ciljem da civilno društvo izbace iz cijelog procesa, a ljude ostave da se utope - kaže.
Toga su svjesni i na Lampedusi pa su u centru mjesta, uoči dolaska "zločestih djevojaka", razvili transparente "Dosta je smrti u moru" i "Osigurajte legalne ulazne kanale odmah". Kako ne bi bilo dvojbe kome su poruke namijenjene, izvjesili su i treći s natpisom "EU i Rim odsutni". Ovdje je nedavno održan i prosvjed, nakon što se otokom pročuo glas da će u bivšoj NATO-ovoj bazi Loran niknuti veliko šatorsko naselje za migrante. Šef lokalne policije Emanuele Ricifari demantirao je glasine, ali mu Lampedužani ne vjeruju. S ulica su poručili da su spremni danonoćno dežurati kako bi spriječili podizanje kampa, a njihov skup je na naše ugodno iznenađenje prošao bez antimigrantskih poruka.
S obzirom na to da se zbog specifičnog geografskog položaja već generacijama susreću s izbjegličkim pričama, na otoku je gotovo nemoguće pronaći obitelj koja na ovaj ili onaj način nije pomogla unesrećenima. Međutim, objašnjava nam Emma Conti iz Mediteranske nade, projekta iza kojeg stoji Federacija protestantskih crkvi u Italiji, mišljenja su u posljednjem periodu podijeljena.
- Među ljudima na Lampedusi postoje oni koji su se opredijelili za podršku, dobrodošlicu i zalaganje za slobodu kretanja i ljudska prava. Drugi pak ignoriraju probleme i žive na granici, a da im to nikada ne postane središnji dio života. Treći, poput naših ribara, vjeruju da treba spasiti svaki život ugroženih na moru - govori Emma i ukazuje na ogromne infrastrukturne probleme s kojima se suočavaju otočani.
Na Lampedusi moraju kupovati pitku vodu, nemaju bolnice pa trudnice mjesec dana uoči poroda putuju na talijansko kopno. Nema ni kina ni adekvatnih sadržaja namijenjenih djeci. Gotovo jedino što ovdje radi su barovi, restorani i – tri teretane. Sve se to, kaže aktivistkinja, odražava na život lokalaca, ali i prijem onih koji se iskrcaju na njihovu obalu. Zbog toga okupljeni oko Mediteranske nade gotovo svakodnevno u mjesnom pristaništu Favaloro pružaju osnovnu humanitarnu pomoć.
- Tamo donosimo deke, hranu, vodu i igračke za djecu. U isto vrijeme pokušavamo surađivati s lokalnom zajednicom i inicijativama kao što su javna knjižnica, održavamo radionice u školama i aktivnosti s Centrom za mentalno zdravlje - veli Conti, prisjećajući se prethodnih dana, kada je na Lampedusu pristigao rekordni broj migranata.
Bilo je, kaže, ohrabrujuće napokon vidjeti izbjeglice i ljude s otoka, turiste i stanovnike, jedne do drugih u javnom prostoru. Zajedno su jeli, plesali i igrali nogomet. Otočani su se spontano uključili u spremanje domaće hrane koja se dva dana zaredom dijelila ispred mjesne crkve.
- To je dokaz da su solidarnost i dobrodošlica mogući, pogotovo kada su različiti ljudi u prilici da se upoznaju i razmijene svoja iskustva - optimistično će Emma Conti iz Mediteranske nade, inicijative koja kroz edukativne ture na znakove solidarnosti ukazuje i na lokaciji na kojoj bi ih malo tko očekivao – mjesnom groblju.
Ondje jedno do drugog počivaju Angela Viotto, 45-godišnjakinja s Lampeduse preminula 1999., i neidentificirani migrant sahranjen godinu kasnije. Lokalna zajednica organizirala se oko uređenja njegova groba, dali su izraditi nadgrobnu ploču, a s jednakom pažnjom pristupili su i uređenju drugih grobnica u kojima počiva više neidentificiranih tijela. Većina ih je okićena cvijećem i ukrašena crtežima.
"U noći 8. svibnja 2011. koćarica se nasukala među stijene u predjelu Cavallo Bianco, nekoliko desetaka metara od luke. Zbog valova postoji opasnost da se brod prevrne. Izvanredna akcija spašavanja, u kojoj sudjeluju ne samo pripadnici Obalne straže i Financijske policije već i deseci volontera humanitarnih udruga i običnih građana, omogućila je spas 528 ljudi, među kojima su deseci djece i žena. Tijela trojice mladića u dobi između 20 i 25 godina pronađena su sljedeći dan u moru tijekom izvlačenja olupine. Nitko od preživjelih tamo ih ne prepoznaje niti zna odakle su došli. Oni počivaju ovdje", piše na jednom od grobova. Na onom najvećem, u kojem su sahranjene i žrtve brodoloma iz 2013., naslagane su keramičke figurice barki i replika "Vrata Europe", spomenika otvorenog 2008. na čistini iznad lampeduške luke.
Pet metara visoka vrata izrađena su od vatrostalne keramike i podignuta kao trajan podsjetnik na migrantske tragedije koje su obilježile noviju povijest otoka. Nakon obnove – jer ih je do danas nepoznat netko najprije 2020. omotao u plastične vreće, a onda 2022., kada je planulo i stotine na hrpu naslaganih migrantskih čamaca, oštetio – sada ponovno služe kao scenografija za selfije i Instagram storije.
Ispred spomenika, rada umjetnika Mimma Paladina, stvorio se oveći red za fotografiranje. Prvi je svoju priliku dočekao tinejdžer koji se u par vještih parkour pokreta uspentrao sve do sredine "Vrata". Njegov otac mobitelom bilježi bizaran trenutak. Sljedeće su nešto empatičnije mama i kći koje najprije zastanu ispred spomenika pa se tek onda bacaju na poziranje. I za kraj mladi par. Na brzinu razvlače selfie-stick i okidaju jedan na kojem se smiješe. Na drugom pada poljubac.
Ljubavno-turističku idilu nakratko prekida buka teške mehanizacije. Radnici u pristaništu Favaloro uklanjaju posljednje vidljive tragove prošlotjednih masovnih dolazaka izbjeglica. Kada im vjetar to dopusti, dizalicama na velike prikolice tovare njihove drvene čamce. U pozadini se ljulja plava Aurora, spremna da reagira na svaku novu dojavu iz zraka. Ona bi kapetanu Robinu i ostatku ekipe uskoro mogla stići od Sea-Watchovog Airborne tima, koji se sprema da sa svojim avionom Seabird 2 jubilarni stoti put poleti iznad Mediterana.
***
Novosti na talijanskom otoku Lampedusi, migrantskim vratima Europe (2/2)
13.10.2024.
https://www.portalnovosti.com/spasilacke-ptice-iznad-mediterana
Na visini od 450 metara letimo iznad Sredozemnog mora, u kojem je u posljednjih devet godina stradalo više od 20.000 izbjeglica. Brojka bi bila još veća da ga ne nadziru volonteri i aktivisti poput onih iz Airborne ekipe sastavljene od aktivista njemačkog Sea-Watcha i pilota organizacije HPI. Samo u prvoj godini djelovanja spriječili su oko hiljadu smrti u tom moru
Početnička nervoza začas je ustupila mjesto goloj jezi. Pred nama se prostire najsmrtonosnija granica na svijetu, a pod nama najveća masovna grobnica novog doba. Na visini od 450 metara letimo iznad Sredozemnog mora, u kojem je u posljednjih devet godina stradalo više od 20.000 izbjeglica, njih preko 2.500 u prvih devet mjeseci 2023. Većina utopljenih vode se kao nestale osobe, s minimalnim izgledom da će u golemom morskom prostranstvu njihova tijela ikada biti pronađena.
Zastrašujuće brojke bile bi i veće da Mediteran gotovo svakodnevno iz zraka ne nadziru volonteri i aktivisti okupljeni oko nevladinih organizacija. U akciju su se dali nakon što je Europska komisija u oktobru 2014., uoči početka najvećeg migrantskog vala, odlučila obustaviti daljnje financiranje operacije Mare Nostrum, koju je godinu ranije pokrenula vlada Italije s ciljem spašavanja unesrećenih na Sredozemlju. Humanitarni rad talijanske mornarice i zračnih snaga naposljetku je žrtvovan u korist Agencije za europsku graničnu i obalnu stražu Frontex, čiji su pripadnici otad usredotočeni na zaštitu vanjske granice tvrđave Europe umjesto na pomoć onima koji je se pokušavaju domoći.
Golemu prazninu, nastalu zaokretom Bruxellesa u odnosu prema migrantima, od 2017. pokriva i Airborne ekipa, sastavljena od aktivista njemačkog Sea-Watcha i pilota sestrinske im organizacije Humanitarian Pilots Initiative (HPI) iz Švicarske. Trenutno raspolažu s dva civilna aviona, "Moonbirdom" kojim četveročlana posada tokom šestosatnog leta može nadzirati oko 16.000 kilometara kvadratnih Sredozemnog mora i novijim, "Seabirdom" kojim mogu neprekidno letjeti do osam sati i pokriti gotovo dvostruko više prostora. Samo u prvoj godini djelovanja spriječili su oko hiljadu smrti u Mediteranu.
Airborne, objašnjava nam njihov taktički koordinator Tamino Böhm, ima nekoliko zadataka. Prvi je proaktivna potraga za ljudima u opasnosti, pri čemu ne polijeću samo po dojavama, već odmah nakon što procijene da su vremenski uvjeti takvi da izbjeglice iz Libije i Tunisa mogu krenuti prema Europi. Drugi podrazumijeva spašavanje, odnosno njegovu koordinaciju iz zraka. Čim uoče ljude na moru, alarmiraju sva nadležna tijela i njihove spasilačke službe te komuniciraju s umreženim nevladinim organizacijama. Posljednjih godina sve su češće angažirani i na bilježenju kršenja ljudskih prava.
- Za razliku od sudionika nekih drugih misija, recimo onih UNHCR-a, mi nećemo samo promatrati što se događa pa onda sve to jednog dana objaviti u nekom od izvještaja, nego ćemo uvijek intervenirati kako bismo nastojali spriječiti povrede prava - tumači Tamino.
- Na primjer, ako u blizini vidimo brod za spašavanje čija posada ne reagira na naše pozive, korak po korak ćemo pojačavati pritisak na kapetana, koliko god nam mogućnosti to dopuštaju. Upozorit ćemo ga da krši zakon, da sve dokumentiramo, da smo cijeli slučaj spremni izgurati do suda - dodaje.
Istodobno će dežurni u njihovom zemaljskom timu i centrali pokušati stupiti u kontakt s kompanijom ili institucijom u čijem je brod vlasništvu. Na isti način nastoje spriječiti pushbackove, većinom u režiji tzv. libijske obalne straže.
- Kada nam ništa drugo ne preostane, znamo s lica mjesta sve prenositi na društvenim mrežama - govori Tamino, koji je ranije radio kao logističar Sea-Watcha u Berlinu, a Airborne timu se priključio 2017., u dosad najsmrtonosnijoj godini na Sredozemnom moru.
U par vještih pokreta iscrtava zone u kojima djeluju pripadnici spasilačkih misija angažirani na Mediteranu. Zona SAR1 obuhvaća područje od tuniske granice pa do Tripolija, SAR2 proteže se dalje do libijske Misrate, a SAR3 obuhvaća područje nadomak Bengazija i Tobruka. U njima pronalaze brodove s izbjeglicama iz sjeverne Afrike, koji se u zbjeg daju najčešće iz tuniske luke Sfaxa i otoka Kerkennaha te libijskih regija Tripolitanije i Kirenaike. Među njima u posljednjem periodu raste broj izbjeglih iz Sudana, gdje bjesni građanski rat.
- Sutra ćemo pretraživati SAR1, a ako nam vremenske prilike dopuste, zaći ćemo i u SAR2 - brifira nas Tamino Böhm u bazi Airbornea na Lampedusi večer prije zajedničkog polaska u misiju.
Na stol pred nas stavlja bocu vode od dvije litre.
- Najbolje je da to sve popiješ sada, obaviš što imaš prije spavanja i da ujutro prije polijetanja ne unosiš nikakvu tekućinu. Ni kavu. Tijelo će ti ostati hidrirano, a nećeš imati potrebu ići na WC. Tako barem ja radim i djeluje - govori nam.
U avionu zbog ograničenog prostora i uštede goriva nema ni klime ni WC-a. Zato se Airborneu ne priključujemo isključivo kao novinari, nego kao dio njihovog tima s jasno definiranim zadatkom. Pripala nam je uloga spottera, promatrača zaduženog za nadzor morskog područja koje se proteže od desnog krila pa do repa aviona. Ako uočimo išta sumnjivo, makar to bio tanker ili ribarska koćarica, ostatku posade moramo dati znak i potrebne koordinate.
- U tom slučaju reći ćeš target i uputiti nas kamo točno trebamo gledati - objašnjava Tamino dok naš pogled uporno leti ka vratima sobe za brifinge u kojoj nam daje posljednje, sigurnosne upute. Iznad njih je nalijepljen napis "When you flight higher, the borders disappear" (Kad letiš visoko, granice nestaju) i parafraza parole Fridays4Future, pokreta mladih za spas klime, koja u verziji Airbornea glasi "Flydays4Future" (Letovi za budućnost).
- I nema razloga za strah. Letjet ćemo sa "Seabirdom" koji ima dva motora, što znači da su šanse za rušenje gotovo nikakve. Ako otkaže jedan, preostaje nam drugi. Vjerojatnost da se oba odjednom pokvare zapravo ne postoji. To se može desiti u slučaju kontaminacije goriva, a njegovu ispravnost provjeravamo prije svakog polijetanja - ohrabrujuće će Tamino.
Naredno jutro vraćamo se u bazu. Navlačimo narančasti kombinezon. Takve su 1970-ih nosili njemački marinci, objašnjava nam kasnije Tamino koji je na desni rukav svojeg dodao dvije prišivke, onu s oznakom Airbornea i drugu s natpisom "antifašistička akcija". Zadužujemo opremu: nož kojim ćemo u slučaju nesreće presjeći sigurnosni pojas, malu radio stanicu kojom možemo dozvati pomoć, signalnu bengalku, izotermalnu foliju i dvogled.
Na putu do aerodroma upoznajemo se s pilotom, 31-godišnjim Omarom El Manfaloutyjem, profesorom antičke povijesti i asistentom na Sveučilišta u Zürichu, koji je sinoć doputovao iz Frankfurta gdje živi sa suprugom. Gotovo svaku rupu u fakultetskom rasporedu koristi za dolazak na Lampedusu. Četvrti član posade je Fellipe Lopes, fotoreporter, filmaš i aktivist Imigracijskog vijeća Irske. Njemu je pripala uloga medijskog koordinator, zaduženog za snimanje cijelog leta i mogućih spornih situacija na moru.
Naša milenijalska multikulti posada – sastavljena od Egipćanina rođenog u Njemačkoj, Nijemca rođenog u Grčkoj, Brazilca koji živi u Irskoj i nas, Srba iz Hrvatske – vrši posljednje pripreme. Dok zajedničkim snagama glancamo prozore "Morske ptice", iznad glava nam nadlijeće Frontexov helikopter. Uz nesnosnu buku i kovitlanje propelera spušta se nazad na otočki aerodrom pa nam se čini da je vjetar koji puše od jutra još snažniji.
Ravno je podne. Omar od kontrole leta traži dozvolu za polijetanje, ali ga od tamo mole da malo pričeka, onoliko koliko je potrebno da iz luke, na koju je naslonjen aerodrom, otplovi brod. Nakon deset minuta dobivamo zeleno svjetlo.
Dok iza leđa ostavljamo Lampedusu, nebo postaje oblačnije, a ispod nas se, hiljadu metara niže, počinju uzdizati valovi. Sve su veći, po Omarovoj procjeni prelaze jedan metar, što znači da će potraga iziskivati nešto više koncentracije.
- Po ovakvom vremenu obično ima onih koji se odluče na odlazak iz Afrike jer se nadaju da su im tada veće šanse da izbjegnu libijsku obalnu stražu - dodaje Tamino u momentu dok se na lijevom krilu mimoilazimo s avionom talijanske granične straže.
Ispod desnog nam istovremeno prolazi njihov sivi brod. Neko vrijeme, čujemo iz kokpita, Talijani nisu bili aktivni, a sada su se, zbog iskrcavanja velikog broja izbjeglica na Lampedusu, ponovno vratili.
Sumaglica i oblaci s česticama pustinjskog pijeska zamućuju nam horizont, pa Omar za početak spušta avion na 500 metara. Vozi nas u smjeru zapada brzinom od 240 kilometara na sat, a u 13:15 po lokalnom vremenu s naše lijeve strane nalazi se Tripoli. Vrijeme je za raspakiravanje dvogleda i par dubokih uzdaha. Tamino daje znak da zalazimo u prvi od ukupno šest morskih rukavaca, područja potrage, koliko bismo ih danas trebali prijeći.
Dvojac iz kokpita inicira razgovor kako bismo se opustili i kako bi pokušali spriječili moguću mučninu od vožnje koja, objašnjavaju, nije tako rijetka pojava. Međutim, Fellipea i nas više zanima njihova osobna priča, kako i zašto su se pridružili Airborneu.
Tamino, koji kao taktički koordinator dijeli komandu s pilotom te planira i izvršava sve operacije, od ranije je u Berlinu bio uključen u antirasistički pokret i borbu onog izbjegličkog.
- Za mene je razina otpora ljudi koji napuštaju Libiju, znajući pritom za sve rizike i moguću kriminalizaciju koja im prijeti, ogromna stvar, inspiracija. Mnogi koji se daju u bijeg čine to, uostalom, i zbog naše povijesti, kolonijalizma, imperijalizma, ali i našeg sadašnjeg načina života, čijim posljedicama sve češće svjedočimo u vidu klimatskih promjena – veli on.
- Jednostavno, ne želim biti dio Europe koja ubija ljude na svojim vanjskim granicama. Nismo još došli do toga da otvoreno pucamo u njih, ali smo vrlo blizu. Istodobno, predstavnici europskih institucija idu naokolo svijetom i dijele lekcije o ljudskim pravima. Pa može li ciničnije - dodaje Tamino.
- Kao i kod mnogih dobrih stvari u životu, u mom slučaju to je bila slučajnost. Naučio sam letjeti 2017. dok sam bio student - govori Omar.
Tada je, kaže, dobio poprilično veliku stipendiju pa su snovi napokon postali stvarnost. Nakon što je položio za pilota, pridružio se aero-klubu u kojem je bio i jedan član HPI-a. Pitao ga je želi li im se pridružiti.
- Naravno, mislio sam, nemam što izgubiti. Ako ne uspije, nije šteta, ali ako uspije, mogu upotrijebiti svoje vještine za dobar cilj, spašavanje života – govori Omar, koji je od proljeća 2018. godine, kada se pridružio misiji, odvozio preko 700 sati u narančastom kombinezonu.
- Jesi li tada bio svjestan političke situacije? – pitamo ga.
- Mislim da jesam jer sam oduvijek bio zainteresiran za politički razvoj Europe i svjestan da se granični režim sve više pomjera ka onemogućavanju ljudi da dosegnu sigurnost. Nisam zagovornik potpuno otvorenih granica, uopće. Ali svatko ima pravo na pravičan postupak, zatražiti azil. Nitko ne bi trebao određivati useljeničke kvote utapanjem - kaže Omar.
- Također, u situaciji smo da je Europi očajnički potrebna imigracija. Ali zbog političkog diskursa krajnje desnice upali smo u začarani krug sve većeg nadzora granica i pokušaja da se spriječi dolazak ljudi, dok na kraju ipak morate izdati stotine tisuća radnih viza ljudima iz Bangladeša, Indonezije itd. Nitko ne dolazi iz Tunisa u Italiju samo da bi imao drugi auto ili bolje zdravstveno osiguranje. Ljudi to čine jer ostanak u diktaturi naprosto nije alternativa - dodaje.
- I onda EU konstantno povećava iznose na računima diktatora od kojih ti ljudi bježe - govori Fellipe.
- To je nešto što jednostavno ne razumijem na intelektualnom nivou. Ako ih već plaćaju da drže izbjeglice podalje od Europe, a oni to očito ne uspijevaju jer se broj novopridošlica stalno povećava, rješenje ne može biti bacanje još više novca. To samo jača diktatore u sjevernoj Africi. Drugim riječima, za njih to znači: što više ljudi stigne u Europu, to sam ja bogatiji - nastavlja Omar.
Pod nama se redaju nepregledni valovi i varljiva morska pjena, a u slušalicama radio-poruke na talijanskom, engleskom i arapskom. Jedna od njih prene nas dok šutljivo buljimo kroz prozor: "Pozdrav, ovdje Radio Dubrovnik."
- Ne mogu vjerovati, zar sve dovde? - govorimo kroz smijeh.
S obzirom na to da smo nešto ranije čuli i poruke iz Frontexova aviona, vraćamo se na ozbiljnije teme. Airborneovce pitamo kako ocjenjuju ulogu te EU-agencije.
- Frontex je potreban kako bi se realiziralo sve o čemu pričamo. Lete u istom području kao i mi, ali s isključivim ciljem da dostave informacije tzv. libijskoj obalnoj straži. Ponekad preko radija čujemo kako navode tamošnje patrolne brodove, govore im gdje su točno čamci s migrantima. Europa je naime posljednjih godina izgradila sistem u kojem prljavi posao, a koji bi bio ilegalan za europske aktere, čine Libijci. Bez informacija koje im dostavlja Frontex, ne bismo svjedočili tolikoj količini nasilnih presretanja i pushbackova na moru - kaže Tamino.
- Target! Nešto veliko je na četiri sata - vičemo.
Lažna uzbuna. Prilazi nam tanker koji prevozi naftu. Nekoliko minuta kasnije, u 15:41, na otprilike 110 kilometara od Tripolija, snimamo gigantsku libijsku platformu Sabrathu. Okolo plove spasilački brodovi, ali oni koji se isključivo brinu za skupocjenu sirovinu i prateću infrastrukturu. Krupnom kapitalu ne smeta ni nevrijeme.
Tamino se potom javlja dežurnoj u centrali i s njom razmjenjuje informacije o vremenskim uvjetima i mogućim pristiglim dojavama. A onda, s dvogledom u rukama, nastavljamo gdje smo stali. Zanima nas što se desilo na Malti, odakle su polijetali na samom početku svojih operacija.
- Od tamo smo izbačeni 2018. i to potpuno protuzakonito. Sve što se primjenjuje na nas, ne primjenjuje se na druge posade. Imali smo sastanak s direktorom njihove avijacije i sve argumente koje je izvlačio iz rukava odmah smo pobili. Npr. pokazao nam je regulativu po kojoj ispada da nemamo dozvolu za slijetanje na Maltu ako polazimo iz Libije, ali mi čak ne ulazimo u libijski zračni prostor. Rekli smo OK, to je odredba koja vrijedi za ljude koji polijeću npr. iz Tripolija, ali mi krećemo iz Malte. Možete li nam pokazati stavku da i u tom slučaju trebamo dozvolu, pitali smo ga. Nije to bio u stanju - objašnjava Tamino.
Otad su na Maltu slijetali povremeno, samo kako bi natočili gorivo ili obavili brzinsko održavanje. Trenutno su pod embargom. Malteške vlasti više im ne daju ni da uđu u njihov zračni prostor.
- Mislim da sama činjenica da radimo to što radimo, objavljujemo ono što vidimo iz zraka, smeta svakoga tko na to što se događa gleda iz krajnje desničarskog ugla. Ako Malata krši međunarodno pravo, mi smo tu da pokažemo fotografije, videa, snimke koje sve to dokazuju. U tom kontekstu potpuno razumijem zašto nas pokušavaju zaustaviti - dodaje Omar.
Na dobrodošlicu nisu naišli ni u Italiji, odakle polijeću posljednjih pet godina. Tamošnja vlada također je u početku pokušala zaustaviti letove, ali joj, zbog nedostatka valjanih dokaza, to nije pošlo za rukom. Zadnje dvije-tri godine Talijani im se nisu miješali u posao, ali je uvijek postojala određena razina tenzije. Vlada premijerke Meloni radije se okrenula kriminalizaciji djelovanja spasilačkih brodova, o čemu smo iz prve ruke imali priliku čuti prethodnih dana.
- Naravno da to utječe i na naš rad. Npr. jučer kad smo letjeli, nismo vidjeli nijedan brod nevladinih organizacija, što je direktan rezultat njenih odluka. Ali zasad nismo svjedočili ičemu što bi išlo protiv naših operacija. Uvijek postoji mogućnost da se situacija promijeni, a to donekle i očekujemo - kaže Tamino.
Ulazimo u peti sat misije. U slušalicama čujemo zijevanje, pa uzvraćamo istom mjerom. Vrijeme je za dozu kofeina, ali u obliku tablete pošto nam pijenje i dalje nije preporučeno. Omar je najednom spazio nešto sumnjivo s kopilotove strane. Brzo naginje avion udesno i približava nas moru.
- Od pjene valova učinilo mi se da je bijeli gumenjak - govori nakon temeljite provjere i daje znak da se uskoro možemo opustiti.
Vrijeme je za prebacivanje na autopilot i povratak na Lampedusu. Prognoza nam ne dopušta daljnju pretragu, a izbjegličkim čamcima, sva je prilika, da se otisnu preko Sredozemlja. Treba voditi računa i o uštedi goriva. Spremamo dvogled, otvaraju se vrećice čipsa i boce Coca-Cole.
- Omare, svaka čast! - izustit ćemo uskoro u troglasju, po slijetanju na otočku pistu.
Čim smo se uparkirali, iznenađenje. Prilaze nam dvojica muškaraca u reflektirajućim narančastim prslucima. Uprava zračnog zrakoplovstva, piše im na leđima. Izlazimo iz aviona, pada i rukovanje, ali dvojac zanima samo pilot. Sve češljaju, zavlače se i u stražnji dio "Seabirda". I tako oko 35 minuta. Kad im više ništa nije preostalo, dobacuju mu jedno "bravo ragazzo".
- Siguran sam da ćete sad pregledati i druge avione - uzvraća Omar.
Ne dobiva odgovor. Inspektori skreću pogled i odlaze.
- Što se desilo? - pitamo ga.
- Postoji program inspekcije Europske agencije za sigurnost zračnog prometa koji se zove ramp check i to bi trebala biti nasumična provjera svih civilnih aviona. Ranije sam takve provjere, po propisanoj proceduri, prošao u Njemačkoj i Švicarskoj i inače je sve gotovo za maksimalno deset minuta - objašnjava Omar.
- Ovo je potrajalo, ali nije nešto neuobičajeno?
- S jedne strane nije, a s druge se dalo primijetiti kako su inspektori došli s očitom namjerom da nešto pronađu. Raspravljalo se i ukazivalo na toliko stvari koje su vrlo neuobičajene za takvu vrstu kontrole. Recimo, raspored sjedenja. Ovim avionom moguće je upravljati s minimalno dva i maksimalno šest sjedećih mjesta, što podrazumijeva da je dopušten i bilo koji razmještaj unutar tih parametara. Pokušaj pronalaska greške u tome jasan je dokaz da su probali naći nešto protiv naše organizacije i napora. I inspektorima je bilo nelagodno zato što je kontrola podrazumijevala daleko više od uobičajenog postupka - govori pilot HPI-a.
- Poznajem jednog od njih od ranije, s otoka Pantellerije. On je na Lampedusu doveden samo da nas pregleda, to je naprosto evidentno. Sve ove činjenice govore u prilog tumačenju da to nije bila rutinska akcija, već da se radi o pokušaju sprječavanja našeg budućeg angažmana - dodaje.
- Hoće li sada biti kakvih problema? - zanima nas.
- Ne, jer nije bilo dovoljno valjanih nalaza koji bi nas dugoročno prizemljili. Sve ih vrlo lako možemo ispraviti do idućeg leta. A i siguran sam da su pripadnici talijanskog civilnog zrakoplovstva nezadovoljni što ih se koristi u političke svrhe, jer su profesionalci. Njihova namjera ili cilj nije da ih desničarska vlada koristi kao alat. Nikako. Bili su tu prije Meloni, a bit će i nakon nje - zaključuje Omar El Manfalouty.
"Morska ptica" može ponovno poletjeti.
(Kraj)
***
Obrazloženje
Tamara Opačić je svoj profesionalni rad velikim dijelom posvetila praćenju položaja izbjeglica i migranata i kompleksnim problemima s kojima se susreću ljudi u pokretu: od zaoštravanja europskih politika u vezi migracija, preko postupaka hrvatske policije na granicama i sudbine izbjeglica koji su smrtno stradali na teritoriju Hrvatske, gdje im malobrojni aktivisti lociraju grobove razasute po rubovima lokalnih groblja, do ograničavanja prava na azil, nakon čijeg dobivanja pojedince vrbuju da postanu doušnici, pod prijetnjom oduzimanja azila. Njezin rad prepoznat je i na europskoj razini – lani je bila nominirana za Europsku novinarsku nagradu u kategoriji novinarstva posvećenog izbjeglicama i migracijama.
Serijom od dviju reportaža koje nominiramo za ovogodišnju nagradu na festivalu Fra Ma Fu Tamara Opačić dolazi bliže samom izvorištu problema – na talijanski otok Lampedusu, kamo pristižu migranti iz Afrike, naravno, oni koji na tom neizvjesnom putu prežive. Reporterka piše kako izbjeglicama na putu preko Sredozemnog mora uz utapanje, dehidraciju te hipo- i hipertermiju prijete i pripadnici libijske i tuniske obalne straže, suvremene verzije pirata financiranih novcem EU-a. Morske granice "tvrđave Europe" čuvaju i grupe Unijinih plaćenika koje ne prežu ni od upotrebe sile. "Svojim dobro opremljenim brodovima na otvorenom se moru zalijeću u migrantske gumenjake i drvene čamce, kradu im motore, a znaju po njima i zapucati. Ako ih uhvate žive, stavljaju im lisičine i odvode ih u pustinju ili libijske logore. Sve radi ispunjenja ugovora koje su njihove vlasti potpisale s europskim čelnicima", daje nam kontekst.
Opisujući uvjete u kojima izbjeglice žive u detencijskom centru na Lampedusi, Opačić to kontrastira s jednim od udarnih turističkih vikenda na otoku. Uz ta dva paralelna svemira, izbjeglički i turistički, na malom otočkom prostoru postoji i treći, često zanemaren – domicilno stanovništvo, koje se dijelom opredijelilo za solidarnost i pomoć izbjeglicama. Osim s lokalnim stanovništvom i turistima, Opačić razgovara i s aktivistima i aktivistkinjama iz različitih krajeva Europe koji rade posao od kojeg su odustale njihove matične države i institucije EU-a – spašavaju izbjeglice nadzirući Sredozemno more s kopna, mora i iz zraka. Njihov angažman otežava talijanska vlada, a od velike pomoći nisu ni pripadnici Agencije za europsku graničnu i obalnu stražu Frontex, jer su usredotočeni na zaštitu vanjskih granica Europe umjesto na pomoć onima koji u nju pokušavaju stići.
U prvoj reportaži Opačić, između ostalog, piše o angažmanu posade "Aurore", spasilačkog broda koji može prevesti 70-ak ljudi, dok u drugoj opisuje nadlijetanje Sredozemlja civilnim avionima, čije su posade monitoringom i dojavljivanjem o ljudima u opasnosti do sada spasile na hiljade života. Aktivistička ekipa, sastavljena od aktivista njemačkog Sea-Watcha i pilota sestrinske im organizacije Humanitarian Pilots Initiative iz Švicarske, u trenutku nastanka reportaže raspolagala je dvama avionima. Jednim od njih, "Seabirdom", poletjela je i naša reporterka te s ostatkom ekipe provela više sati nadzirući Sredozemlje. Prenoseći nam svoje prvo iskustvo leta takvim avionom i pritisak da se pažljivo motri horizont kako bi se na vrijeme uočili ljudi u nevolji, reporterka ubacuje i dozu humora i autoironije: "Naša milenijalska multikulti posada – sastavljena od Egipćanina rođenog u Njemačkoj, Nijemca rođenog u Grčkoj, Brazilca koji živi u Irskoj i nas, Srba iz Hrvatske – vrši posljednje pripreme..."
U ovoj seriji reportaža Tamara Opačić je svojim neposrednim angažmanom, hrabrim novinarskim pristupom, minucioznom obradom teme i prepoznatljivim stilom čitateljima i čitateljicama predočila cijeli spektar posljedica europskih migrantskih politika i zastupala one čija su prava ugrožena, koji su obespravljeni i čiji je glas u medijima slabo reprezentiran.
***
Tamara Opačić (1986., Zadar) novinarka je tjednika Novosti i urednica podlistka Nada. U fokusu rada su joj teme vezane uz zaštitu ljudskih prava i migracije. Dobitnica je nagrade "Marija Jurić Zagorka" za pisano novinarstvo (HND) za 2021. godinu, nagrade "Vesna Kesić" (Fond za druge) za 2022., a 2023. godine s tekstom o migrantskim smrtima na vanjskoj EU-granici našla se u finalu Europske novinarske nagrade u kategoriji izvještavanja o izbjeglicama. Suautorica je istraživanja "Aleksandra Zec" (2014.) i "Proizvodnja Drugoga: Srbi u hrvatskim dnevnim novinama" (2016.). Na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti diplomirala je novinarstvo, a na istom je završila poslijediplomski specijalistički studij Regionalne komparativne politike srednje i jugoistočne Europe. Voli sve novinarske forme, a najviše uživa u pisanju reportaža.
Microsoft OLE DB Provider for ODBC Drivers
error '80040e14'[Microsoft][ODBC SQL Server Driver][SQL Server]Incorrect syntax near '0'.
/amp/_extras.asp, line 89
