Usmenom predajom, s više strana, do mene dolazi dobar glas o Miri, službeno Miroslavu Čičkoviću, majstoru za sve. Kažu, nije od onih obrtnika koji će odbiti posao za deset eura, niti od onih kojima je ispod časti doći nekome samo da bi montirao stalak za TV ili slavinu u kuhinji. Kako je jako teško naći takvog obrtnika, ljudi se snalaze kako znaju i umiju, najčešće moleći nekog prijatelja koji nema dvije lijeve da im to odradi.
Biti dobar čovjek
"Popravljam elektroinstalacije, znam ugraditi i nove (za kutije s osiguračima ipak angažiram prijatelja inženjera), popravljam i postavljam rasvjetna tijela, prekidače, utičnice, mijenjam kompletne sanitarije, radim manje kvadrature keramike i kamena, bavim se gletanjem, bojenjem, rigipsom, hidroizolacijom i termoizolacijom, građevinskim adaptacijama - recimo pretvaranjem balkona u sobu...", nabraja što sve radi. Kako je sve to naučio? "Odrastao sam bez oca od druge godine, s četiri žene, no od trinaeste sam pratio ujaka, promatrao, upijao... Tako sam naučio i svirati gitaru, nisam išao u glazbenu školu, nego sam se zainatio i jer sam to jako želio. Volim i hortikulturu, zato ću rado preuzeti i posao uređenja nečijeg dvorišta ili okućnice", kaže.
O cijeni svog rada odlučuje od posla do posla. "Dođem promijeniti slavinu, skinem sve, očistim, montiram novu, silikoniziram..., naplatit ću, recimo, 20 eura. No, dogodi mi se da dođem kod neke bake, vidim da teško živi, pa naplatim upola manje, ili kažem da je usluga gratis. Baka mi skuha kavu, napravi sok od bazge, obraća mi se sa sinko moj. Posluži tanjur pun pite s jabukama, a ja kažem da ništa nije dužna jer tako fini kolač nisam jeo otkad mi je mama umrla. Pa me isprati u suzama, a ja sjednem u auto i razmišljam: Bit će da sam ipak dobar čovjek. Naplatit ću druge poslove, od ovog sam profitirao na drukčiji način", otkriva Miro. Tvrdi, radi za korektnu cijenu, satnica mu nije skupa, dok plati benzin, parkiranje, kupi nešto novog alata... ne ostane mnogo, ali da se živjeti, skroman je.
Rođen je u Vukovaru, u proljeće prije 35 godina. Zlosretna ga je 1991. dočekala kao dječačića, pa ga je ratni vihor odnio u Cvelferiju - Rajevo Selo, Gunju.... Prošao je pet osnovnih škola i završio u Drenovcima, kod bake, kao prognanik. Srednjoškolsku je svjedožbu primio 2008. stekavši zvanje strojarskog tehničara.
"Nažalost, bila je to posljednja generacija. Izvrsni su strojarski tehničari, pa poslije i inženjeri, izišli iz te škole zahvaljući ponajviše legendarnom profesoru Radoslavu Dazgiću, najvećem čovjeku u mom životu. Budući da nisam imao oca, on mi je bio uzor. Obiteljske su financije bile takve da nisam mogao na fakultet. Majka, danas pokojna, imala je uz mene mog brata starijeg od mene četiri godine i moju blizanku stariju pet minuta. Šteta je što nisam gurao dalje sa školovanjem, volio sam strojarstvo, ali nije se moglo", kaže Miro.
Njemačka, Irska, Austrija
Otišao je u Zagreb trbuhom za kruhom i ondje se zadržao deset godina. Prvo je radio kao peraja, jer je usput želio naučiti kuhati, pa je napredovao do pomoćnog kuhara i rada u sezoni. Naučio je mnogo, zato danas kuha svakodnevno jer mu je stalo da jede zdravo. Radio je po raznim radionama, da bi se na kraju bavio izradom i montažom reklamnih panoa. Jedni su osmišljavali reklamne kampanje, slogane i strategije, a on se, kaže, bavio tehničkom stranom oglašavanja. I danas za jednu osječku tvrtku iz te branše povremeno odradi taj posao.
"Onda počinje životno poglavlje kakvo su, s nijansom-dvije razlike, tih godina ispisivali mnogi ljudi iz Hrvatske. Radio sam u Njemačkoj i Irskoj. Vratio sam se u Drenovce da bih bio uz majku, a kada je ona izgubila bitku s bolesti, skupio sam život i bol u torbu i krenuo dalje. Početkom 2020. otišao sam u Austriju, no već u proljeće 2021. vratio sam se u Hrvatsku, iako sam imao lijep posao, radio sam u struci, na građevini, na vatrootpornim izolacijama. Izbrusio sam i svoj njemački, radio sam po Austriji po nalogu tvrtke, bio sam samostalan u poslu. primao sam odličnu plaću, iznajmio sam si stan, imao sam normalno radno vrijeme, čak skraćeno petkom, nisam imao razloga žaliti se, ali pandemija je uzela danak, nekako se nisam osjećao ugodno u tom svom životu, nije mi bio po mjeri. Imao sam nešto ušteđevine, pa sam odlučio vratiti se u Hrvatsku.
Sanjar iz Summerlanda
Izbor je pao na Osijek, jer sam si već 2006. godine bio obećao da ću jednom živjeti u njemu", prepričava svoj životni put.
U Osijeku ima dobrog prijatelja Damira, doživljava ga kao brata. I on ima obrt, bavi se 3D printanjem i strujom. Često mu je dolazio u goste i osjećao je kako je Osijek grad po mjeri njegovih želja i ambicija. "Nađem u oglasima stan u Rokovoj, javi mi se ugodan tip. Stajem autom pred zgradom, poznat mi čovjek, kad ono Tin Kovačić Koca iz Debelog precjednika. Skužimo da se znamo sa svirki, odmah iznajmim stan i tu počinje moja avantura s Osijekom", kaže kroz osmijeh, spominjući bend u kojem je u Zagrebu svirao gitaru i bas, imenom Pankreas. Odmah je jasno da su svirali punk, no snovi da opet bude u bendu danas ga odnose po blues meandrima. Je li do godina, zezam ga, a on uz zvonki smijeh potvrđuje da je vjerojatno kvaka baš u starenju, iako su mu punk i metal mapirali dušu. "Jednom panker, uvijek panker. Ostaje otpor nezdravom, onom lošem u društvu, potreba da se svijet mijenja nabolje. Kreni od sebe! To je moja životna filozofija", odlučan je Miro.
Malo-pomalo odlučio je otvoriti svoj obrt, nazvao ga je poetično Summerland i postao - majstor za sve, iliti kućni majstor. Sam je svoj gazda godinu dana. "Krenuo bih nekome zamijeniti slavinu, on bi me pitao znam li još ovo ili ono, pa bi došlo do toga da nekom mjesecima adaptiram stan. No, zapravo se ne volim zakopati u nekom poslu dva-tri mjeseca, draži su mi manji poslovi. Danas na tržištu rada i usluga nedostaje majstora koji će nekome promijeniti slavinu, postaviti luster, montirati namještaj, postaviti nekoliko kvadrata pločica u maloj kupaonici, promijeniti WC kotlić, prišarafiti vrata na kuhinjskim ormarićima... Mnogo je, recimo, starijih ljudi kojima nema tko pružiti takve usluge, kod njih zapravo dolaziš usmenom predajom, jedni me preporuče drugima... Volim i surađivati s drugim tvrtkama i obrtima, takve su suradnje dobre za sve, bolje ćemo proći na tržištu i lakše ćemo konkurirati velikim igračima", iznosi svoju poslovnu filozofiju.
Kad bi mogao birati, odselio bi se na selo i živio od zemlje. Sanjao je otići u Peru, gdje ima prijatelja. Zato je obrt i nazvao Summerland. Uzor mu je Mario Romulić koji se bavi biodinamičkim uzgojem, i za kojega je radio mnoge stvari na njegovu imanju, primjerice kolibe, navodnjavanje, nastambe za životinje, hotele za šišmiše... "Sjajna je obitelj Romulić. Mir, sreća i ljubav, živjeti u skladu s prirodom, to je mantra u koju i ja vjerujem", kaže zaneseno.
U sretnoj je vezi s pedagoginjom Kristinom Lovković s kojom dijeli gnijezdo na Sjenjaku i francuskog buldoga. Vozi bicikl (i to extreme), najradije po šumi, obožava pecati i pustiti misli na slobodu daleko od gradske vreve. Hipsterskog je imidža, a starovinskog kova. Kućni majstor koji nekad svojoj mušteriji bude i sin ili unuk.
***
Obrazloženje
Novinarski rad o Miroslavu Čičkoviću ne priča samo o majstoru za sve nego i o djetetu-ratnom stradalniku, mladiću koji je rano ostao bez roditelja, o presudnom utjecaju dobrih učitelja, o punku i bluesu, o odlasku u pečalbu i vraćanju kući, o obitelji, ljubavi, prijateljstvu, snovima, dobroti kao valuti vrjednijoj od novca, o Čovjeku s velikim Č, o okolnostima, vremenima, mjestima i ljudima koji su ga determinirali, o gruboj sadašnjosti u kojoj je ipak dovoljna čaša domaćeg bazginog soka da ispere gorčinu otuđenosti…
***
Ivana Rab Guljaš (1967, VSS) Cijeli svoj odrasli život radim u novinama – istim! – u Glasu Slavonije iz Osijeka. Novinarka sam, supruga, majka, Osječanka koja rijetko odlazi iz svojega rodnog grada. Osijek je okosnica moje profesionalne karijere, ali i života. U Osijeku živim u ulici svog djetinjstva, uređujem već gotovo 15 godina rubriku Osijek i najčešće pišem o Osijeku, preciznije o Osječankama i Osječanima. Sugrađanke i sugrađani (ne nužno rođeni) moja su glavna autorska preokupacija, bili oni tzv. obični ljudi ili javne osobe. Junacima tih mojih tekstova zajedničko je sljedeće: dobri su ljudi. Moj je cilj dati im glas kako bi se o njima nadaleko čulo. Skeptici će reći kako se dobrota odavno izlizala i više nije u modi, posebice ne u javnom prostoru, ali ne bih se s tim složila. O tome svjedoči i pozitivan odjek mojih objava u tiskanom i internetskom izdanju Glasa Slavonije. Dobrota je nosivi stup i reportaže kojom sudjelujem u ovom cijenjenom natječaju.
U Glasu Slavonije prvi sam tekst objavila kasnih 80-ih godina. Jedno sam ljeto bila honorarac u gradskoj rubrici, da bih potom neko vrijeme objavljivala samo filmske recenzije. Zaposlila sam se na neodređeno vrijeme ratne 1991. i prošla sve redakcijske stepenice. Pratila sam kulturu, estradu, zdravstvo, školstvo, okušala se u svim žanrovima, osmislila na desetke posebnih priloga, među kojima i nekoliko jedinstvenih na hrvatskom novinskom tržištu… Volim raditi s mladim novinarima, stoga godinama mentoriram studente Akademije za umjetnost i kulturu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, vodim školske novinarske radionice, dugo sam godina član povjerenstva županijske razine Lidrana, vodim javne intervjue na fakultetima, panele i promocije knjiga, volontiram koliko mi to dopusti posao… Ponosna sam članica Savjeta DKolektiva – organizacije za društveni razvoj. Od ove sam godine honorarno angažirana kao glavna urednica i autorica destinacijskog časopisa Via Slavonija i Baranja.
Microsoft OLE DB Provider for ODBC Drivers
error '80040e14'[Microsoft][ODBC SQL Server Driver][SQL Server]Incorrect syntax near '23'.
/amp/_extras.asp, line 89
