Novinarski posao odveo me prije tridesetak godina u daleki Tokio. Tamo se već sedamdeset godina održava svjetski sajam automobila i baš sam tu upoznao profesora po imenu Masuru Emoto. Je li nas spojila voda ili sake, više se ne sjećam. Tko bi se sjetio nakon toliko godina baš svake cake. Profesora je istraživačka radoznalost i ideja da se voda ponaša kao živi organizam, koji ima sposobnost da sve apsorbira i pamti navela na zanimljive i zahtjevne eksperimente. Uzeo je čistu vodu, stavio ju u epruvete i na svaki uzorak zalijepio etikete sa odštampanim riječima i porukama te sve to stavio u zamrzivač.
Skrivene poruke iz vode. Na jednima je pisalo: „Hvala, volim te, anđeo, lijepo, mir“, a na drugima: „Budalo, mrzim te, ubit ću te, vrag, rat“. Rezultati tog eksperimenta znanstveniku i njegovom timu bili su zapanjujući. Uzorci vode na kojima su bile lijepe riječi formirali su divne, pravilne kristale, a ovi drugi, na koje su nalijepljene etikete s ružnim i grubim riječima nisu imale pravilne, već razjedinjene, amorfne oblike kristala koje je profesor specijalnim mikroskopom snimao i radio fotografije koje je potom printao na velikim formatima foto papira. Zaključak eksperimenata bio je da voda sve pamti.
Svoja istraživanja Japanac je nastavio s muzikom. Točio bi vodu u epruvete pa puštao glasno muziku. Prvo klasiku – Bach, Mozart, Čajkovski. Da samo vidite kako je voda reagirala! U zamrzivaču sve pravilni i prekrasni mikroskopski kristali. A onda im je puštao Black Sabbath, Slipknot, Metallicu, Let 3... Ajme meni, voda je dobila slom živaca. Kristali nisu bili prepoznatljivi. Same grube raspukline i ledene distorzije. Od takve muzike i neki ljudi poblesave i čudno se ponašaju, a kako ne bi senzibilna voda.
Susret s carskom obitelji na Plitvicama. Priznajem da nikada nisam pitao profesora koliki je omjer onoga što on osobno pije. Nekako mi se to činilo nepristojnim, iako znam da je to jako bitno. Naime, nije svejedno je li omjer vode dva u osam ili osam u dva. Pa to zna svaki zagorski profesor za gemište. Svi oni u svojim klet-institutima rade svakodnevne probe i eksperimente. Sve te eksperimente provjeravaju svakog vikenda ovlašteni državni službenici. Kontrole su naročito oko Martinja i sličnih blagdana kada je aktivnost u klet-institutima pojačana. S omjerima i količinama nema šale. Sve je kristalno jasno.
No, vratimo se japanskom stručnjaku za vodene osjećaje. „Besposleni pop i jariće krsti“, bila je reakcija nekih kojima sam pričao o svom prijatelju. „Izmišlja toplu vodu“, govorili su drugi.
Kada je u posjet Hrvatskoj došao osobno japanski princ Akishino sa suprugom Kiko malo se promijenio odnos prema profesoru koji poštuje vodu.
Moram priznati da je i meni bilo ugodnije kada sam se pogledao u zrcalo. Znate onu narodnu, da si upravo takav s kakvim se ljudima družiš. Imao sam čast da na Plitvičkim jezerima budem osobni fotograf ovog važnog para, princa i prestolonasljednika i njegove princeze. Pratio sam svaki korak gostiju iz dalekog Japana. Princ je po struci biolog i sva svoja opažanja na Plitvicama pomno je zapisivao u svoj blokić. S nevjericom je promatrao i divio se čaroliji vode koja pada. Kada je slučajno naišla grupa turista iz Japana i vidjela svog princa, svi su ničice pali na zemlju. Carska obitelj u Japanu ima status božanstva. Snimio sam kada je princ kleknuo uz obalu jezera Kozjak i pažljivo s poštovanjem rukom zahvatio vodu, držao ju je na dlanu kao da joj nešto šapuće i pažljivo je vratio natrag u jezero. Izgledalo mi je kao da pita vodu kako se osjeća danas i je li sretna.
Moja pisma putuju u Japan. Nakon svečane večere, preko svoje prijateljice Lidije Bertović koja je tada bila direktorica Plitvičkih jezera, ujedno i domaćica japanskog para, poslao sam pisamce profesoru Masuri Emoto. Mojoj sreći nije bilo kraja kada sam dobio pismace s poštanskom markicom na kojoj je bilo izlazeće sunce. Ja sam stvarno tada bio nadobudan kada sam vjerovao da u zemlju čija vodovodna mreža ima preko 55 posto gubitaka pozovem svjetski poznatog stručnjaka da ispituje i proučava hrvatsku vodu. Pa koga je ovdje briga za vodu? Ima je na bacanje. Bio sam mlad i nadobudan i predložio sam profesoru njegovo novo istraživanje u vezi vode. Rekao sam da mi se čini kako u Hrvatskoj voda pati i tuguje. To mi se i danas čini, samo nemam se komu izjadati. Tada sam mu to pokušao zorno pokazati. Svaki tjedan tih ranih devedesetih jedno je pisamce putovalo prema Japanu, a onda sam nakon dva tjedna dobivao poštu s katakanom. Ja sam prvih mjeseci slao fotografije voda prekrasnih Plitvica, Štrbačkog buka, Une, Bačinskih jezera, ušća Neretve. Godinu kasnije slao sam mu fotografije septičkih jama pokrških krajeva, onog famoznog plitvičkog 17. jezera pa zagađenja po Zrmanji, Savi, Dravi. Ni Dunav silni nisam izostavio. Koliko tu pluta najlonskih vrećica, bočica, olupina automobila, frižidera... Rijeke nam više sliče otpadnim kanalima nego prirodnim tokovima vode.
Profesor je uvijek kada smo pričali važno kimao glavom gore-dolje i činilo mi se da razumije problematiku. U tim kasnijim pismima pitao sam ga može li se izmjeriti patnja hrvatske vode. Može li on to znanstveno dokazati i slikovito prikazati, kao ono s muzikom i riječima. Jedno je što se meni čini, a drugo bi bilo kada bi se on znanstveno time pozabavio. Nakon što sam mu poslao fotografije koje upravo gledate, profesor se više nije javljao. Nakon nekoliko mjeseci saznao sam da je umro. U tom posljednjem pismu poslao sam mu i pjesmu našeg Gustava Krkleca.
Lasno je pokraj izvora u sjeni
Slušati žubor vode što se pjeni.
Iz mrke grude glas izbija svježi
Prevrće se raspliće i bježi.
Kroz lišće šušti mahovinu mije
I u paprati se nabujaloj krije.
I začas uho zatravljeno čuje
Kako travom hitri konci struje.
Povorka kapi mahnito se bori
Da život snažan ni iz čega stvori.
Znaš li što izvor žubori u sjeni?
Život je pokret! Probudi se! Kreni!
Očaj na izvorištu. Profesor se do danas nije pomaknuo, što je i razumljivo, s obzirom da nije više živ, a i ja, eto, sjedim kao mrtav tu na ovom smetlištu bez imalo volje za pokretanjem. Zamišljenog pogleda na odbačenoj fotelji fiksiram krepanu ovcu i s mislima na čovjeka koji je s toliko ljubavi pričao o vodi, da je to sve zapravo nevjerojatno. I ja sam rođen u znaku ribe i, priznajem, nije mi sada lako. Sigurno mislite da mi nisu sve ovce i daske na broju, i da imam bujnu maštu, i da sam sve izmislio, ali nažalost sve je istina. Profesor Emoto bio je stvaran lik i ja, kao što čitate, još postojim, a i ovo mjesto nije se puno promijenilo. Ime mu je Oko. Mogu sa svog fotoaparata navesti točne GPS koordinate, ali sumnjam da ikoga zanima otpad i smeće.
Znam da urednica inzistira na točnim podacima, pa evo joj: naselje se zove Poličnik, središte istoimene općine koja krije prirodne ljepote i povijesne lokalitete. U naselju Poličnik nalaze se brojni ilirski grobni humci, te ostaci kao što je utvrda iz rimskog perioda koja je nekoć štitila taj kraj od barbara. Šteta što više nije u funkciji. Tik do naselja, kada se prođe cesta koja vodi prema autoputu, uz koju se prodaje voće i povrće, može se skrenuti makadamskim putem lijevo (iz smjera Zadra do kojeg ima točno 16 kilometara). Samo pratite tablu na kojoj piše da je to vodozaštitno područje i da je pod strogim nadzorom i tu ste, točno na izvorištu Oko. Tko tu koga i kada nadzire, nisam ni okom ni kamerom vidio niti shvatio, a i teška sam srca viđeno prihvatio.
Nije važno ako ovu lokaciju ne pronađete iz prve, već na sljedećem raskršću naći ćete sličnu poziciju sa sličnim rekvizitima. Princip je isti, sve su ostalo nijanse. Da je sve tako, svjedok mi je Bog. Sretan je onaj koji se s ovakvim slikama miri. Da bi strava bila potpuna, ovdje fale samo vampiri. Ja u spomen na japanskog profesora zaluđenog vodom pokušavam pisati haiku:
Krepala ovca
Na izvoru
Vjetrić piri
Harakiri.
***
Romeo Ibrišević Rođen je 1961. godine u Zagrebu. U Centru za kulturu i umjetnost u Križanićevoj išao je u razred koji su pohađali usmjerenjaci za smjerove novinar, grafički urednik, tehnički urednik i fotograf. Njegov su predavači bili također ugledni profesionalci, poput legendarnog Večernjakovog fotoreportera Pavla Cajzeka, Vjesnikovog grafičkog urednika Zvonka Lennera ili urednika Miroslava Ležaje. Već kao srednjoškolac neke svoje fotke objavljuje u Vjesniku (1979. godine). Ibriševićevo zanimanje u fotografiji raznovrsno je, od portreta, preko snimanja sportskih događaja, do rutinskih zadataka, ali najdraže su mu autentične "life" fotografije. Kad je započeo rat u Hrvatskoj, njegove su fotografije svakodnevno prenosile velike novinske agencije i bile su objavljivane na naslovnicama najvećih svjetskih dnevnih listova.
Microsoft OLE DB Provider for ODBC Drivers
error '80040e14'[Microsoft][ODBC SQL Server Driver][SQL Server]Incorrect syntax near '23'.
/amp/_extras.asp, line 89